Riječ frizura znači način češljanja. Riječ je o prepoznatljivoj tuđici u hrvatskome jeziku koja dolazi od francuskoga jezika, tj. od glagola friser – kovrčati, uvijati. U čovjeka dlake su najbrojnije na glavi. To je glasovita kosa ili vlasi, kako na tjemenu tako kod muškaraca na obrazima, na bradi i iznad gornje usne. Tomislav Ladan definira frizuru kao bilo koji od načina kojim se reže, brije, češlja, boji, izbjeljuje i plete kosa ili pak nadoknađuje ukoliko izvorno manjka. Frizure su stare koliko i čovjekova uljudba. Od najstarijih vremena ljudi si na neki način organiziraju, uređuju ili preuređuju, ali i uvećavaju svoju kosu. U povijesti se kosi kao takvoj pridavala i magična moć; što je dulja kosa, veća je i snaga. Primjer su za to Samson i Homerovi Ahejci, kao i pripadnici indijske zajednice Sika koji nikad ne režu kosu i nose turbane, a uz to se svaki od njih kao ratnik zove Sing, u prijevodu lav, kao što ime Singapur znači lavlji grad. Svećenički i vjerski staleži često su u prošlosti žrtvovali kosu božanstvu ili vjeri te ju posve uklanjali. Duga kosa kao znak zanimanja, najčešće ratničkoga, susreće se i u stiliziranih frizura s dugom kosom, najčešće kod samuraja i starih germanskih ratnika što je svakako u svezi s vjerovanjem u mističnu životnu snagu koja je u kosi. Kratka kosa bila je ili znak poniznosti, primjerice u svećeništva, ili kazne i sramote (zločinci, prostitutke, svrgnuti moćnici). Naime, robovi su redovito morali rezati kosu.

Od 19. stoljeća za muškarce postaje moderna kratka kosa. Sama riječ kosa praslavenskoga je i baltoslavenskoga podrijetla. Pojam kosa ima više značenja: ljudske dlake na glavi, planinski greben, životinjska tetiva, žila. Sinonim riječi kosa jest vlas.

S jezičnoga gledišta riječ frizura tuđica je posuđena iz francuskoga koja je u naš jezik došla posredstvom njemačkoga jezika.

Ključni su pojmovi vezani uz kosu i frizuru: ćela, bakenbard (germanizam od njemačkoga Baken – obraz, Bard – brada), zalisci (razg. zulufi), perika (podrijetlom iz francuskoga), tupe, poluperika – poseban umetak za pojedini ćelavi dio brade (posuđenica iz francuskoga), kika – spletena kosa, šinjon – zatiljak.

U suvremenom jeziku ne postoji hrvatska riječ kojom bismo zamijenili tuđicu frizura, ali slobodno možemo reći kako se frizura u potpunosti udomaćila u našem izričaju jer ju rabi većina hrvatskih pisaca još u 19. i 20. stoljeću.