Vlč. Dominik Vukalović prvi je župnik najmlađe 105. župe u Varaždinskoj biskupiji – župe svetog Leopolda Bogdana Mandića iz Koprivnice. Župa djeluje od 29. kolovoza 2010. godine, a nastala je podjelom župa Močile i Reka. Na teritoriju župe postoji kapela, izgrađena 1991. godine, koja je pri osnivanju župe bila župna crkva, kao i kapela Duha Svetog na koprivničkom groblju. U početku je župnik bio podstanar u jednoj kući sve do izgradnje Pastoralnog centra u koji je doselio 20. rujna 2015. godine, a u tijeku je planiranje gradnje župne crkve.

“Od završetka izgradnje Pastoralnoga centra prošlo je već četiri godine i počeli smo s planovima za gradnju crkve. Na tom teritoriju planiramo i izgradnju crkve i u tijeku je ‘papirološki’ dio posla, za kojeg se nadamo da će biti završen ovih dana. A, kada dođe novi varaždinski biskup Bože Radoš želio bih i s njime sjesti i porazgovarati o gradnji, jer bez njegova blagoslova ne možemo ništa započeti. Tako da se nadam da ćemo u 2020., kada će biti 10. godišnjica župe, započeti s gradnjom župne crkve sv. Leopolda Bogdana Mandića”, rekao je vlč. Dominik.

Svećenike nerijetko uz duhovnu na župama dočeka i materijalna izgradnja, tako da je u osobi svećenika objedinjeno i zvanje graditelja, menadžera, ekonomiste, i svega ostalog što je potrebno. “Ja uvijek molim Boga za zdravlje i za mudrost, jer je puno tih aktivnosti koje si čovjek treba posložiti. Dok je čovjek zdrav, dok razmišlja, dok ima dobre suradnike, to nekako ide iako je iscrpljujuće. Ali, ako smo se posvetili duhovnome zvanju i ako smo tu za ljude, trebamo izgarati do kraja. Čovjek ako si dobro organizira vrijeme, naravno uz molitvu, uz Božju pomoć, može sve stići”.

U dobroj formaciji za ‘graditelja’ župniku Vukaloviću su pomogli i primjeri svećenika koji su djelovali u njegovoj rodnoj župi Oštrice i uz koje je odrastao. “Moji župnici su uz ono duhovno imali i objekte, koje su ili gradili ili obnavljali. Sjećam se Ivana Bajsa, Stjepana Kušara, Alojzija Pakraca, Ivana Filipčića, i kroz njihov primjer sam i sebe gledao kao svećenika koji radi i na duhovnom i na materijalnom planu. Ako čovjek s Bogom gradi, nekako će se i izgraditi”.

Vlč. Dominik je i povjerenik za misije u Varaždinskoj biskupiji. Tu službu vrši zadnjih deset godina, a tijekom odrastanja je i sam poželio ići u misije. “I u sjemeništu i na bogosloviji rado sam čitao misijske časopise i knjige, a posebno svjedočanstva misionara. U drugoj godini sjemeništa na Šalati imao sam duboku želju za ići u misije. Sjećam se da sam si čak kupio priručnik za učenje engleskog jezika. Ali, kada je popustila želja za odlaskom u misije ostao sam povezan u tom jednom duhu zauzetosti za misije.”

Po pitanju misijskih projekata u zadnjih deset godina Varaždinska biskupija je bila domaćin susreta misionara 2011. godine. “Do tada je to bio najveći susret misionara u Hrvatskoj. No, još smo u dva navrata imali seminare za misijske animatore, tako da su se u nekim župama razvile misijske zajednice. Ove smo godine imali misijsku skupštinu u Ludbregu za nas misijske povjerenike. Nisu misije, kako se veli, samo u Africi, Južnoj Americi ili negdje drugdje, nego su misije tu među nama. Reći ću da nisu pozvani samo Papa, biskupi i svećenici, redovnici i redovnice na misijsko djelovanje, nego i svi vjernici laici. I oni koji su u obitelji svojoj djeci trebaju pokazati pravi misijski primjer – odgajati djecu u katoličkom duhu odmalena, jer je prva škola evanđelja upravo u samoj obitelji.”

Vlč. Dominik ima zaduženja i na dekanatskoj razini gdje je zapisničar, te ističe kako su za njegovanje zajedništva važni svećenički susreti. “O zajedništvu se treba govoriti već u samim sjemeništima i bogoslovijama. Mi svećenici bi trebali biti na prvom mjestu kao oni koji grade zajedništvo, i onda ako ljudi nas vide možemo im poslužiti kao primjer. Vrlo je važno zajedništvo jer se možda, koji puta, svećenik može drugom svećeniku najviše povjeriti, izjadati, tražiti savjet,… U našem dekanatu ima nas nekoliko svećenika koji se svako jutro skupljamo na kavu, od nekih pola sata, razgovaramo o ozbiljnim temama, ili se našalimo, a onda slijede dnevne obveze. Mogu reći da se u dekanatu jako dobro slažemo, i svi smo tu jedan za drugoga. Mi u Varaždinskoj biskupiji imamo svaki prvi ponedjeljak u mjesecu druženje. Obično poslušamo predavanje gosta predavača o nekoj aktualnoj temi, imamo zajednički ručak, a onda se i podružimo pa je to i prigoda da se mlađi i stariji svećenici upoznaju.”

Župnik je zajedno sa svojom župnom zajednicom na poseban način doživio dolazak sarkofaga s tijelom sv. Leopolda Bogdana Mandića 2016. godine u Hrvatsku. Tom su prigodom i hodočastili u Zagreb u kapucinsku crkvu kako bi iskazali štovanje svome ‘dragome svecu’. “Sv. Leopold, osim što je omiljeni svetac u mojoj župi, omiljen je i među hrvatskim pukom i šire. On je uvijek svakome znao na njemu pristupačan način ukazati na probleme i uputiti u život. Mi smo tada bili u Dubravi i napunili smo se, da tako kažem, njegove svetosti. Ljudi su bili na poseban način obilježeni toplinom, duhovnošću i svetošću sv. Leopolda.”

U odlučivanju za svećenički poziv vlč. Dominiku su od presudne važnosti bili svijetli primjeri svećenika na rodnoj župi i obiteljska molitva. “Zbog svijetlih primjera svećenika u župi, koji su nas pratili i svojom molitvom, uvijek mi je bilo lijepo ići u crkvu. Iz moje župe Oštrice, koja je nekada bila dio župe Remetinec, dolaze brojna duhovna zvanja. Sjećam se da smo kao osnovnoškolci redovito dolazili na misu, i poslije su nas četvorica otišla u sjemenište. A ovdje bih spomenuo i molitvu. Kao mali sam zajedno s braćom na večer molio krunicu s bakom i djedom. Možda je i baka molila na nakanu za duhovna zvanja, pa da je i to utjecalo na moje zvanje.”

Odluku za svećeništvom nisu poljuljale ni svakojake krize kroz odrastanje, poput zahtjevnog gimnazijskog školskog programa i ostalo, a u svemu tome značajnu su ulogu imali odgojitelji i duhovnici. A upravo u toj ulozi našao se vlč. Dominik nakon svećeničkog ređenja koje je bilo 17. lipnja 2000. godine. “Mlada misa je bila 16. srpnja na blagdan Gospe Karmelske u rodnoj župi Oštrice, i bio je lijepi broj vjernika. Đakonsko ređenje je bilo 10. listopada 1999. godine u varaždinskoj katedrali, kao i svećeničko ređenje, po rukama našega prvog biskupa Marka Culeja. Đakonski praktikum sam imao u župi sv. Nikole u Koprivnici, a moja prva svećenička služba bila je ona odgojitelja u sjemeništu. Prihvatio sam to s mišlju da ću primijeniti ono što je bilo dobro kod mojih odgojitelja, a da ću izbaciti ono što mi se nije sviđalo. Generaciju, koju sam vodio od 2000. do 2003. godine, nastojao sam odgojiti da budu na prvom mjestu dobri ljudi u životu, a onda i dobri svećenici, dobri ljudi na mjestima gdje ih je život odveo”.

Nakon sjemeništa uslijedila je služba župnog vikara na župi Močile, zatim je vlč. Dominik djelovao na župi Jalžabet, da bi od 2010. godine došao za prvog župnika u župi Leopolda Bogdana Mandića u Koprivnici. I u Jalžabetu i u Koprivnici rado organizira hodočašća vjernika. “Ljudi vole hodočašća. Za jednodnevna hodočašća autobus se popuni kroz nekoliko dana i ljudi su onda zadovoljni – to ih ispuni. I to bih mogao spomenuti kao jedan vid pastorala.” Vlč. Vukalović, uz ostalo, rado kuha, a hobi mu je slaganje puzzle-a.