Ipak najdraže su mi „titule“ sesvetski zet (jer gdje ću naći svetu ženu nego u Sesvetama?) i otac Noemi (4) i Ivana (2), s trenutnom adresom u Novom Jelkovcu kojeg od milja zovem hrvatskim NYC-om. Vjerujem da sam tu gdje me Gospodin treba ali još uvijek se učim, iz dana u dan, bezgraničnom povjerenju u Njegove planove za mene i moju obitelj. Ono što me najviše pokreće u životu jest evangelizacija. Još od osnovne škole u meni postoji želja da sve svoje talente, trud i rad uložim da bih „svijetu“ približio Boga, da bi svima pokazao ljepotu i smislenost katoličke vjere i duboku radost koju vjera daje.

Svijet treba kršćane

Marin Periš/Foto: Ivana Štrbić

Odrastao sam u Splitu, u „kvartu“ nadaleko poznatom po problemu droge. Svakodnevno sam gledao brojne mlade ljude kako uništavaju svoje živote raznim ovisnostima i koji kao „živi mrtvaci“ tumaraju ulicama Splita. Vrlo rano u svojoj mladosti sam mogao vidjeti kuda vodi život proveden u razuzdanim zabavama, vođen krilaticom ‘seks, droga i alkohol’. Prava riječ za to opisati bila bi ‘praznina’ ili ‘besmisao’. No, slika moga susjedstva donekle je i slika današnjega svijeta koji živi na sličan način: u neprestanoj potrazi za nečim što će ispuniti prazninu nastalu odbacivanjem Boga.

Takvom su svijetu nasušno potrebni kršćani. Oni koji će biti milosrđe, radost i nada u svijetu.

Jedan takav kršćanin, kojeg sam upoznao u vremenu dok sam pohađao šesti razred osnovne škole, bio je moj tadašnji kapelan. Čovjek duboke molitve koji je, van svake logike svijeta, zračio radošću. Upravo mi je on usadio želju da, najprije svojoj obitelji i susjedstvu, a onda i svima drugima donesem Boga, da svjedočim tu radost koju sam u njemu prepoznao. Ta želja je tada bila samo u klici i dug me je put još čekao da shvatim gdje me točno Bog poziva i da se duhovno počnem izgrađivati u ‘odvažnoga svjedoka’ koji neće raditi kompromise sa svojom vjerom. Svaka evangelizacija drugih započinje evangelizacijom sebe samih.

Kršćanin je vanzemaljac

Kršćanin je svaki dan iznova pozvan odabrati Boga. Put je to pun uspona i padova, ali kršćanin se mora truditi postajati sve sličniji Kristu jer u vjeri nema stagnacije. Ili (malo pomalo) napreduješ, ili nazaduješ. Katolik se ne smije zadovoljiti razinom vjere koja bi njemu samome bila prihvatljiva. Bog nas želi suobličiti sebi. Ništa manje od toga. Nastojim to sebi svakodnevno osvješćivati. „Biti kršćanin“ nosi odgovornost.

Nema labavo. Nema švercanja u busu, prepisivanja na ispitima, uzimanja mita ni podmićivanja drugih. Nema ‘neću više s tobom pričati’ ili ‘nikada ti to neću oprostiti’. Nema dana bez osobne molitve, nema tjedna bez sv. mise ili čitanja sv. Pisma. Koliko u tome svemu uspijevam? Borim se svakodnevno sa sobom. Kada molitva i sakramentalni život štimaju, onda i sve drugo štima.

Moje osobno iskustvo pokazalo mi je da se katolik ne treba toliko truditi svjedočiti koliko se treba truditi oko svoga ‘rasta u vjeri’. Iz toga će truda kršćanin spontano i nesvjesno „svijetu“ postati svjedočanstvo i provokacija. Neke moje odluke i čini, koji meni nisu bili ‘ništa posebno’, druge su znale potaknuti na promišljanje i promjenu. Npr. to što sam s današnjom ženom živio predbračnu čistoću, to što sam bio spreman s pola jedne plaće i bez vlastite nekretnine ući u brak, ili to što sam ostavio siguran posao u školi i otišao u nesigurnost male televizije „u povojima“ u Zagreb. „Svijetu“ je sve to kao s drugoga planeta. Ne treba ići na Mars tražiti vanzemaljce. Kršćani, ako su pravi kršćani, hodajući su vanzemaljci na Zemlji. Jer im je domovina na nebesima.

Sol se treba pomiješati s jelom

Opasnosti u koje nekada znamo mi katolici upasti su pretjerana osuda svijeta i bijeg od ljudi koji nisu u vjeri u potrazi za nekim našim kršćanskim sigurnim i „čistim“ zonama. Međutim, može li sol osoliti hranu ako se s hranom ne pomiješa? A pozvani smo biti sol zemlje. I kao vjeroučitelj, i kao suosnivač Hrvatskog nadzemlja u Splitu i kao zaposlenik Laudato televizije nastojao sam uvijek ući u dijalog sa „svijetom“ i svjedočiti mu radost evanđelja. Nikad se nisam htio izolirati od ljudi s drugačijim pogledima na svijet. S kolegama profesorima u školi, među kojima je bilo i ateista, nisam inzistirao na vjerskim temama, ali nekako bi se uvijek dogodilo da bi ih netko pokrenuo. To je uvijek bila prilika da svjedočim i riječima. Jedan od najljepših trenutaka moga vjeroučiteljskog rada dogodio se kada me jedna moja kolegica, profesorica stranih jezika, zamolila da joj budem krizmani kum jer je odlučila primiti taj sakrament potaknuta našim razgovorima.

Marin Periš/Foto: Ivana Štrbić

To je, naravno, bilo djelo Božje, a ne moje. Međutim, moj je primjer i moje su riječi potaknule to Božje djelo. Nažalost, nisam baš uvijek takav primjer niti su moje riječi i djela uvijek ‘kristovski’. Ali trudim se iz dana u dan ‘smanjivati’ i pustiti Krista da raste. Svi smo kršćani na to pozvani. I kao takvi bit ćemo svijetu čudni. Ako ne budemo čudni, onda je bolje da se zapitamo zašto je to tako. Ali kao Božji čudaci mi smo zapravo pozvani biti njegovo ‘čudo’ u svijetu. Čudo besplatne, nesebične ljubavi koja je prije svega služenje.