Isus je u svom poučavanju predstavio Boga kao Oca čiju ljubav ne privlače zasluge ljudi, nego njihove potrebe. O tome nam govori današnji evanđeoski ulomak.

„Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu.“ Prispodoba je, dakle, upravljena onima koji se osjećaju pravednima. To znači – s religioznog gledišta – biti onaj koji se osjeća u potpunom skladu s Bogom zbog svog religioznog prakticiranja i situacije koju mu religija omogućuje. Zato podcjenjuje sve one koji tako ne čine. Kad se netko osjeća da je s Bogom „na ti“, dopušta si da druge osuđuje i prezire. Upravo tim i takvim osobama – vrlo pobožnim i religioznim – Isus upravlja ovu prispodobu.

„Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik.“ Isus predstavlja dvije suprotnosti tadašnjeg religioznog i civilnog društva. Izraz „farizej“ znači „biti odvojen, odijeljen“. Tko su bili farizeji? To su bili pobožni laici koji su se istinski trudili da u svakidašnjem životu obdržavaju i vrše sve zapovijedi, zakone i propise. A bilo ih je čak 613! Npr. bili su jako oprezni da ne jedu ništa nečisto, skrupulozno su obdržavali propis subotnji, itd. Bili su to sveci par excellence! Prema tome, farizej je osoba koja se smatra – i koju su smatrali – najbližom Bogu.

Za razliku od carinika! Carinici su bili sakupljači poreza, skupljali su danak za rimskog okupatora. Oni su bili profesionalni lopovi, lopovi od zanata te kršitelji svih zapovijedi i propisa. Zbog svega toga smatrani su nečistim te za njih nije bilo nikakve nade da će se spasiti. Pa čak kad bi se carinik jednog dana i obratio, ne bi mogao promijeniti svoj zanat niti bi mogao nadoknaditi sve ono što je oteo. Nema nikakve nade za njega.

Kao što vidimo, Isus oslikava dvije suprotnosti: farizeja – najbližeg Bogu i carinika – najudaljenijeg od Boga, odnosno, još gore, od Boga odbačenog.

„Farizej se uspravan ovako u sebi molio.“ Njegova molitva nije upravljena Bogu, jer je on od sebe samoga učinio boga, on sâm postao je idol. Njegova je molitva jedan beskorisni „mišung“ još manje korisnih vrlina, koje Isus uopće ne traži, koje Bog uopće ne traži. On koji se smatra pravednikom, uzorom svetosti, odmah donosi sud i iskazuje prijezir prema drugima. Evo nam njegove molitve: „Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici“ – i sada izriče sav svoj prijezir – „ili kao ovaj carinik.“

Na temelju čega smatra da je u redu s Bogom? Zbog čega misli da je svet, pravedan? Na temelju onoga što Bog od njega uopće ne traži. Na temelju beskorisnih stvari, koje ovako nabraja: „Postim dvaput u tjednu“ – post je bio propisan jednom na godinu, na Dan oprosta, – no pobožni su farizeji postili ponedjeljkom i četvrtkom u spomen na Mojsijev uzlazak na brdo Sinaj te njegov silazak s tog brda.

Naime, sve te pobožnosti, religiozna prakticiranja – beskorisna su, čak i štetna jer im je cilj zadovoljenje vlastitog ja!

I dalje: „…dajem desetinu od svega što steknem“. Desetina je bila propisana za pojedine namirnice, ali ne sve. On, skrupulozna osoba, plaća sve. Primijetimo da ne navodi nijedno dobro ponašanje prema drugima. Samo hvali sebe pred Bogom. Ima jedan farizej koji je kao i ovaj obdržavao sve zakone i propise – sv. Pavao – koji će nakon obraćenja reći: „Ako ste s Kristom umrli za počela svijeta, zašto se, kao da još u ovom svijetu živite, dajete pod propise: ‘Ne diraj, ne kušaj, ne dotiči?’ Sve će to uporabom propasti. Uredbe i nauci ljudski! Po samozvanu bogoštovlju, poniznosti i trapljenju tijela sve to doduše slovi kao mudrost, ali nema nikakve vrijednosti, samo zasićuje tijelo“ (Kol 2,20-23). Dakle, Pavao govori da sve to ničemu ne koristi. Naime, sve te pobožnosti, religiozna prakticiranja – beskorisna su, čak i štetna jer im je cilj zadovoljenje vlastitog ja!

U Poslanici Filipljanima Pavao će reći: „Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj.“

„A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu“ – osjeća se krivim i od Boga odbačenim – „nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’“ Carinik pokazuje svoju vjeru. Zna da se nalazi u očajnoj situaciji, da za njega nema oproštenja niti spasa. Unatoč tome – ovdje se osjeća odjek Psalma 23, u kojem pisac reče: „pa da mi je i dolinom smrti proći, ti si sa mnom“ – carinik moli: „Iskaži mi svoje milosrđe.“ Njegova bi molitva bila: „Gospodine, ti vidiš što radim. Ne mogu promijeniti svoju situaciju. Ti to znaš. Ipak, unatoč svemu, pokaži mi svoju ljubav i milosrđe.“

Isus preokreće tadašnje društvene vrijednosti.

Isusov je zaključak zaprepašćujući: „Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj!“ Na početku ulomka evanđelist je predstavio onoga koji se smatraše pravednim. Sada govori o „opravdanom“, odnosno o onome koji je u redu s Bogom, koji je s Njim pomiren. Na temelju čega? Što je to učinio? Nije se pokajao. Nije rekao da će promijeniti svoj životni stav. Ništa od svega toga. Samo je rekao: „Budi mi milosrdan!“

Bog Isusa – Ljubav – ne djeluje na temelju zasluga, nego potreba ljudi!

„Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“ Isus preokreće tadašnje društvene vrijednosti. Onaj koji sebe smatraše Bogu najbližim zbog svojih religioznih propisa i obreda, prema Isusu, najudaljeniji je od Boga. Najudaljeniji jer ništa nije učinio za druge, nego samo za sebe. Ono što je Isusu važno jest sljedeće: nije bitno kakav imaš odnos prema Bogu, nego prema ljudima. U tome je sva Isusova logika.

Još jednom: Božja ljubav nije nagrada za vlastite uspjehe i zasluge, nego besplatni dar za čovjeka u potrebi.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed fra Alberta Maggija, talijanskog bibličara, koju je preveo i prilagodio vlč. doc. dr. sc. Zdenko Ilić, prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.