Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje prošle je godine proslavio 70 godina postojanja. Njegova temeljna djelatnost je proučavanje hrvatskoga jezika, objavljivanje rezultata toga proučavanja te djelovanje na njezi i skrbi o hrvatskome jeziku na svim njegovim pojavnostima. Od 1996. Institut djeluje pod današnjim imenom u pet odjela: Odjel za hrvatski standardni jezik, Odjel za povijest hrvatskoga jezika i povijesnu leksikografiju, Odjel za dijalektologiju, Odjel za onomastiku i etimologiju i Odjel za opće jezikoslovlje.  Godine 2013. Institut je objavio Hrvatski pravopis koji je bio najavljen kao pravopis pomirbe i pravopis koji je trebao riješiti dugogodišnja pravopisna previranja. S druge strane, bilo je riječi da je to pravopis kojeg je naručilo Ministarstvo obrazovanja. Željko Jozić je istaknuo da je do 2013. bilo jako puno pravopisnih izdanja, a da se nakon Hrvatskog pravopisa nije pojavilo ni jedno izdanje.

Hrvatski pravopis trenutno je jedini pravopis koji ima preporuku za uporabu u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske, prema njemu se polaže državna matura, sav nastavni plan i program kao i novi kurikul Hrvatskoga jezika usklađeni su s Hrvatskim pravopisom.

Prije objavljivanja u tiskanom izdanju Hrvatski pravopis bio je dostupan na mrežnim stranicama, a i danas je potpuno besplatan i javno dostupan na stranici pravopis.hr. Stranicu mjesečno posjeti 85.000 posjetitelja, a do sada ga je posjetilo nekoliko milijuna ljudi. Pravopis smo napravili iz potrebe, ističe Jozić, jer ni mi jezikoslovci svojoj djeci nismo znali objasniti kako se nešto piše i što je pravilno. Mislim da je bilo dosta toga lošeg nataloženo u 20 godina hrvatske samostalnosti i da su mnoge izdavačke kuće posezale za izdavanjem pravopisa iz ne baš altruističnih razloga.

Mi u Institutu smo htjeli postići konsenzus među govornicima i stručnjacima hrvatskoga jezika. Pravopis je konvencija, stvar dogovora, a kod nas nikad dogovora nije moglo biti. Bilo je nekoliko struja koje su se izmjenjivale s obzirom na političke vlasti. Mi smo pokušali pomiriti suprotstavljene strane pa smo pravopis i najavljivali kao pravopis pomirbe. Nadam se da smo u tome uspjeli.

Na ‘prigovore’ da je Hrvatski pravopis bio naručen od strane Ministarstva obrazovanja Jozić spremno odgovara da to uopće nije točno, ali nije ni bitno. Budući da je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje pod nadležnosti Ministarstva, mi možemo dobiti naputak ili preporuku da se nešto načini, ali to u ovom slučaju nije bilo jer smo mi iz vlastitog iskustva, kao stručnjaci i kao jezikoslovci, znali da to nije dobro. Nije da dobro da djeca na maturi ne mogu napisati točan test samo zato što po jednom pravopisu može ovako, a po drugom onako. To nije dobro za obrazovni sustav i to se vrlo negativno reflektira na odnos govornika hrvatskoga jezika, u ovom slučaju školske populacije, prema hrvatskome jeziku. A to je ona točka o kojoj svi moramo voditi računa. Moramo učiniti da hrvatski jezik bude nama blizak, da nam ne bude stran i da ne bude nešto za što se ne možemo uhvatiti čvrsto i reći: da, to je hrvatski jezik, mi znamo točno svoja pravila. To su bili motivi objavljivanja, ali i ulazak Hrvatske u Europsku uniju.

Tih nekoliko dubleta (ne ću i neću, zdaci i zadatci, grešnik i grješnik) su simbol hrvatskog pravopisnog nejedinstva i meni nije jasno da se samo u tim rješenjima Hrvati razilaze i da se govori o nekom lijevom i desnom pravopisu. Valjda oni koji pišu ‘ne ću’ – to je neka desnija, ‘hrvatskija’ opcija, a ‘neću’ nije kao hrvatska opcija. Opće je poznato da je tu opciju ne ću uveo Vuk Karadžić u 19. stoljeću. To nije hrvatska tradicija. U našoj bogatoj pisanoj povijesti ne nalazimo redovito ‘ne ću’ i sastavljenim pisanjem nije prekinuta ta povijest.

Smatram da općenito pravopisno pitanje treba spustiti na zemlju, pravopis nije Sveto pismo. Mi Hrvati doista jesmo osjetljivi na svoj jezik, Hrvatski pravopis iz 1971. je doživio strašnu sudbinu baš zbog svoga imena, ali danas hrvatski jezik nema više takvih opasnosti i takvih borbi. Danas možemo slobodno govoriti svojim jezikom. Došlo je vrijeme da se relaksiramo u svom jeziku, ističe Jozić.

U Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje usmjereni smo na mlađu populaciju koja te smo sve normativne priručnike učinili javno dostupnima na internetu. Početkom rujna objavili smo Hrvatski školski rječnik na adresi rječnik.hr, a na internetu su i jezični-savjetnik.hr i gramatika.hr. Ti mrežni izvori su jako dobro prihvaćeni i godišnje ih posjeti 2,5 milijuna ljudi, s ponosom ističe Jozić.

Govor u javnom prostoru je loš i vrlo slabo se služimo hrvatskim jezikom i nismo dovoljno emocija, a ni rada posvetili tome važnom dijelu našega identiteta, smatra Jozić.

Na naše pitanje zbog čega smo onda jako osjetljivi na jezične pogreške i zbog čega su emisije koje se bave jezičnim savjetovanjem vrlo rado slušane, a kao nacija smo sve nepismeniji, Jozić odgovara da su Hrvati oduvijek bili osjetljivi na svoj jezik. Očito su pritisci koje smo mi kao nacija doživljavali tijekom burnih stoljeća bili takvi da se najčešće išlo preko jezika pa onda dalje. Čuvali smo ga i uspjeli smo ga sačuvati. Činjenica je da se on mijenjao i da je danas drugačiji, nego prije sto godina. Jezik kojim danas govorimo sigurno će biti drugačiji za 50 godina i to je normalno. Ali dobro nam je u ovom našem jeziku. Meni je drago da ljubav prema hrvatskom jeziku nije nestala ni u ovom modernom dobu ni kod mlađih generacija. I mi jezikoslovci i vi u medijima trebamo raditi na tome da pomognemo govornicima hrvatskoga jezika i da ih podupiremo u ljubavi spram hrvatskoga jezika.

Što se zakona o hrvatskome jeziku tiče, Jozić smatra da bi zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika bio dobar. Svi pokušaji od 1995. naovamo nisu došli dalje od praga Hrvatskoga sabora jer nisu bili dobro pripremljeni. Takav zakon regulirao bi, primjerice, da u multinacionalnim tvrtkama ne možete potpisati ugovor o radu koji nije na hrvatskome jeziku. Najbolje i najjednostavnije bi bilo da se u neke postojeće zakone ugradi klauzula o uporabi hrvatskoga jezika.

U Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u izradi je Religijski pravopis, a voditeljice projekta su: dr. sc. Lana Hudeček i dr. sc. Milica Mihaljević. Religijski pravopis namijenjen je svima koji se bave određenom vjerom, njezinim proučavanjem ili širenjem, svim vjernicima i svim osobama koje se u svakodnevnome radu susreću s problemima povezanima s pisanjem vjerskoga teksta ili teksta o pojedinome aspektu vjerskoga ili crkvenoga života i djelovanja. Namijenjen je i novinarima različitih vjerskih listova, urednicima vjerskih knjiga ili časopisa te općemu čitateljstvu koje će u njemu pronaći odgovore na neka od pitanja koja se veoma često upućuju službi za jezične savjete Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (kako se piše naziv pojedine crkve, sakramenta, samostana, ime blagdana, svetca, božanske osobe itd.), a na koja im je odgovor potreban u njihovu privatnome životu (kako bi npr. točno napisali naziv crkve na pozivnicama za vjenčanje, kako ne bi pogriješili u pisanju pojedinoga sakramenta itd.). Namijenjen je i učenicima koji slušaju predmet Vjeronauk te studentima teoloških studija. U Religijskome pravopisu osobito će pomno biti razrađeno poglavlje o velikome i malome slovu te je predviđena bliska suradnja s autorima i urednicima Rječnika velikoga i maloga početnog slova, koji se također izrađuje u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Emisiju Kulturogram u cijelosti poslušajte ovdje: