Kako uskladiti radove na selu s tim da je nedjelja dan za odmor te je li grijeh nedjeljom uključiti perilicu ili glačalo?

Ja bih volio da mi njegujemo kulturu nedjelje, a ta kultura izvire iz našeg hoda u kojemu smo proslavili 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata. Prije 40 godina slavili smo i Branimirovu godinu u kojoj se dogodilo i znakovito geslo. Hrvatska katolička obitelj nedjeljom slavi svetu misu, a dnevno moli. Prije 35 godina smo proslavili Nacionalni euharistijski kongres velebnim euharistijskim slavljem, a prije 25 godina bio je Ivan Pavao II. prvi put u Zagrebu te smo imali najveću hrvatsku misu u Zagrebu na Hipodromu. Naime, nedjelja bi trebala u svakom slučaju zaslužiti našu veliku pozornost. To je dan naše povezanosti s našim Stvoriteljem i Spasiteljem i dan njegovanja bratske povezanosti između nas ljudi. Ako osluškujemo navještaj Božje Riječi, ako zapamtimo samo jednu pozitivnu riječ, jedan poticaj koji nas može motivirati za slijedeći tjedan euharistijsko slavlje postaje prekretnica, postaje jedno osobito bogatstvo. Nedjelja je važna, rekao bih prevažna.

Što se tiče perilice ili glačala želio bih malo zastati kod onoga što nedjelja nije. Danas nam se događa da nedjelja postaje dan kada ćemo odraditi sve ono što nismo stigli preko tjedna. Volio bih kada bismo nedjelju oslobodili od svih onih poslova koji ne spadaju na nedjelju, već da taj dan njegujemo zajedništvo i s Bogom i s ljudima.

Mogu li majstorima reći da u nedjelju ne rade?

To bi bilo jako dobro jer majstori se isto tako moraju odmoriti. Mi sve više i više osjećamo u Hrvatskoj kako nam nedostaje dobrih i kvalitetnih majstora te moramo majstore i čuvati. S druge strane dobra je stvar da i na taj način svjedočimo kulturu nedjelje.

Je li svakom vjerniku potrebna životna ispovijed i gdje ju je moguće obaviti?

Slavlje sakramenta ispovijedi, pomirenja i pokore zahtijeva dobru pripravu. Zahtijeva rekli bismo temeljitu pripravu. To nije samo onaj trenutak koji se odvija u ispovjedaonici. On ima ono što mu prethodi i ima ono što se nastavlja. Svećenik uglavnom zaključuje slavlje sakramenta pomirenja s pozivom da pođemo u svijet i da u tom svijetu popravimo ono što smo prepoznali da nije bilo dobro. Voli bih da svi mi budemo svjesni da je Božje milosrđe nešto što se ne da usporediti s našim milosrđem. I da ono što smo jednom ispovjedili, za što smo se pokajali, za što smo dobili odrješenje ne moramo ponovno ispovijedati. Ako ponovno nismo pali u taj grijeh, ono što smo jednom ispovjedili, ne moramo ponovno ispovijedati. Ponekad se dobiva dojam da netko smatra da u životnoj ispovijedi mora ponovno ispovjediti ono što je već jednom ispovjedio. Tu bih volio da smo vrlo jasni, mi u takvoj životnoj ispovijedi možemo ispovjediti ono što možda zbog neznanja, nespretnosti, nerazumijevanja, zbog manjka osjećaja kajanja dosad nismo ispovjedili.

Što se događa s našim anđelima čuvarima kada čovjek padne pod težinom smrtnoga grijeha? Gdje su anđeli čuvari dok mi tako teško padamo?

Malo smo s njima surađivali, malo smo se borili i zaboravljamo da je Bog nama dao nešto najvrijednije. To je sloboda. Mi smo ti koji u svojoj slobodi biramo svoje postupke. U slučaju da nemamo tu slobodu mi bismo bili robovi, a Krist nas je došao osloboditi. Mi imamo poseban dar, slobodu. Taj poseban dar je i velika odgovornost. Možemo reći da se naši anđeli čuvari, kada mi padnemo pod teški grijeh, uhvate za glavu što smo to napravili i kako smo iskoristili svoju slobodu.