S. Emila živi od pouka majke utemeljiteljice, koju je ljubav prema slabima i nemoćnima odvela u misije. “Marija je kao dijete osjećala želju da bude misionarka. Čak je u jednom viđenju vidjela sebe među malim crncima. Kada je osnovala Družbu, koja se posebno posvetila skrbi za siromašnu djecu, Gospodin se poslužio hrvatskim misionarom fra Leonardom Ruskovićem koji je pozvao ne samo blaženicu nego i mnoge redovničke zajednice da dođu u Južnu Ameriku živjeti s narodom, i otvore misijske djelatnosti. Blaženicu nije trebalo puno nagovarati, a i sestre su bile oduševljene iskorakom u misije te prvih pet sestara odlaze u Južnu Ameriku 1936. godine”.

Dvanaestogodišnja djevojčica

Kroz četiri godine Marija Propetog Isusa Petković poslala je četiri skupine i s četvrtom je i sama otišla u Južnu Ameriku 1940. godine. “Željela je vidjeti kako se sestre snalaze, kako su organizirale svoj život, ali je tako i za nju počeo misijski rad. Naime, zbog ratnih zbivanja u Europi blaženica se nije mogla vratiti, ali je kroz 12 godina ostvarila svoj san. Kao misionarka opredijelila se za otvaranje škola, jer je vidjela koliko djeci treba odgoja i obrazovanja u svakom pogledu. Počela je okupljati siromašnu djecu, otvarati škole i onda s njima u školama raditi. Onda je isto tako bila pozvana u domove sa slijepom djecom, pa onda i u bolnice drugdje gdje je bilo potrebe.”

Ulazak u novicijat

Petković je bila i u vojnim kapelanijama jer je, kako je pojasnila s. Emila, među vojnicima bilo puno onih koji nisu poznavali Krista, a na odgovornom su mjestu i na odgovornim dužnostima. “Njoj je najprije bilo uvijek na srcu pomoći čovjeku u njegovoj potrebi, ali isto tako navijestiti kraljevstvo Božje i evangelizirati. Iza blaženice je u Južnoj Americi ostalo 145 zavjetovanih sestara, ostalo je kandidatica i novakinja, ali i škole koje je sa sestrama otvarala, rad u bolnicama i domovima za bolesnu djecu”.

U novicijatu.

Kada je bl. Marija prepoznala da je Družba postala međunarodna – jer je, uz Argentinu, bila otvorila kuće u Paragvaju, Peruu i Čileu, onda je znala da se mora naći središte gdje se sestre mogu okupljati, a kako je Družba niknula u Europi najzgodnije je bilo u središtu Katoličke Crkve u Rimu. Misijski žar koji je utemeljiteljica doživjela prenosi se i danas na sestre. Kada se blažena Marija vratila iz Južne Amerike sestre su nastavile odlaziti u misije, Družba otvara misijska područja. Godine 2014. otvorena je kuća u Kubi, a u godini jubileja proslave 100. obljetnice postojanja Družbe otvara se i kuća u Kongu.

Novicijat

Bl. Marija Propetog Isusa Petković zaštitnica je misija u Bosni i Hercegovini, stoga se s. Emila osvrnula na ono što je bio poticaj papi Franji da mjesec listopad 2019. proglasi Izvanrednim misijskim mjesecom. “Povod je bilo apostolsko pismo pape Benedikta XV.

Na prvim zavjetima

‘Maximum illud’ u kojem je sam Papa naglasio važnost misija. A, papa Franjo tijekom svoga pontifikata poziva na misijsku djelatnost i pokretanje misija da Krist dođe svima, i to ne samo u misijskim zemljama nego i ondje gdje mi djelujemo možemo biti misionari na različite načine. Ono što je papi Franji i svima nama jasno je da se može biti u vlastitoj kući i vlastitoj obitelji misionar moleći za misije i pomažući misije na način na koji to netko može ostvariti. To je ono što bi se u svima nama kroz mjesec listopad trebalo probuditi još više, ali naš narod koliko vidim voli i pomaže misije, i ovdje u domovinskoj Crkvi se promiču misije.”

Doživotni zavjeti

Odgovarajući na upit gdje su potrebe za misijsko poslanje u domovinskoj Crkvi i kako djelovati, s. Emila je istaknula: “Potrebno je tražiti načina kako pristupiti ljudima koji su zapušteni u toj vjerskoj dimenziji i pronaći zbilja način kako pristupiti i navijestiti Krista. Najviše tamo gdje ljudi ne osjećaju da im treba Krist, ali osjećaju da im treba nešto uzvišeno. Tu je potrebno osluškivati savjet Duha Svetog i znati se postaviti u tim situacijama, a onda i materijalno pomagati misije jer doista vidimo koliko su potrebni naše pomoći. Važna je i molitva – mislim da bi to mogla biti i jedna dnevna molitva u svakoj obitelji, i kada se svaki dan spominju misije prenosi se taj osjećaj među djecom i među mladima pa se i oni zanimaju i vole misije.”

Promocija

S. Emila, kao provincijalna predstojnica, ističe da je ova godina posebna za Družbu Kćeri Milosrđa. Naime 4. listopada, na blagdan sv. Franje Asiškog, vrhovna predstojnica Družbe Cristina Orsillo otvorila je jubilarnu godinu proslave 100. obljetnice postojanja Družbe u kući matici u Blatu na Korčuli. Jubilarnoj godini prethodila je, kako je istaknula, desetogodišnja priprava. I sama vrhovna predstojnica predložila je da otvorenje bude u Blatu, gdje je Družba i postala, a završetak da bude u generalnoj kući u Rimu. Pripremile smo simpozij kako bi prošli kroz povijest naše Družbe stavljajući naglasak na bl. Mariju Petković kao ženu našega vremena i uzora za budućnost, te crkvene velikodostojnike koji su kroz povijest pomagali i imali veliki utjecaj u Družbi. Zatim su predstavljene djelatnosti Družbe – apostolat, kao i vizija za budućnost.

S kandidaticama.

Pouke bl. Marije Petković aktualne su kako za njezine duhovne kćeri tako i za laike u svakom vremenu. Njezin životni put privlači brojne djevojke, a samo ime Družbe privuklo je s. Emilu. Krsnim imenom Vesna rođena je u malom mjestu Blatnica, župa Čerin, općina Čitluk u Bosni i Hercegovini. “Rođena sam u jednoj lijepoj obitelji, i u zdravom okruženju sam odrastala, ne samo ja, nego i cijelo mjesto. Bili smo vrlo povezani kao susjedi, i rado se sjećam svojega djetinjstva. Vjerski smo, kršćanski odgojeni i u našoj su se obitelji svaki dan molile jutarnje i večernje molitve. Majka je u molitve uključivala sve preporuke za cijeli svijet, što ja ni danas ne mogu shvatiti kako je ona uspijevala toliko toga uvrstiti za sve potrebe i obitelji, i Crkve, i društva, i svijeta… tako da mi je to ostalo nešto prekrasno.”

Obiteljsko slavlje.

Razmišljanje o redovničkom pozivu s. Emili je išlo ‘spontano’. “Bila sam dosta živahno dijete i prvi puta sam progovorila o svome viđenju budućnosti u prvom razredu osnovne škole. Moja obitelj je uzgajala duhan, i kada smo taj duhan nizali imali smo vremena za pričati. Jednom zgodom djevojke su opisivale kako će izgledati njihove sobe kada se udaju, a ja sam rekla da će u mojoj sobi biti samo krevet, habit i pasić. Nisam ni bila svjesna što sam rekla, ali su svi okupljeni bili iznenađeni. Kada me je majka pitala što pod tim mislim rekla sam joj da ću biti redovnica”.

UCESMA – Fatima

S. Emila je odrastala i već se zaboravilo što je govorila. No, kada je u 5. i 6. razredu počela zezancija tko će kome biti nevjesta odgovarala je da će ona biti redovnica. “Govorili su mi da ne mogu biti redovnica zbog svoje žive naravi, ali sam im odgovarala da me to ne zanima i da znam kakva ću ja biti”. Ta je priča stigla i do njezinoga strica svećenika koji joj je prvi puta progovorio o redovničkom životu i upoznao s redovničkim zajednicama. “Doznala sam da imaju Školske sestre sv. Franje, Milosrdnice, Službenice Milosrđa, Kćeri Milosrđa,… i kada je spomenuo Kćeri Milosrđa tada me je nešto, što ne mogu opisati, uhvatilo za srce i sada me tako drži. Tada mi je bilo sve jasno, bit ću u Družbi Kćeri Milosrđa. Stric mi je govorio da su te sestre daleko u Blatu na Korčuli, i da razmislim u školskim sestrama jer su bliže i mama će me lakše pustiti, ali to mi nije bilo važno jer sam željela samo u Kćeri Milosrđa. Onda mi je opisao rad sestara, apostolat, i približio što su.”

Na grobu pokojnih sestara misionarki u Peruu.

Reći roditeljima za odluku o redovništvu nije bilo lako. “Prvo sam ja rekla mami i tati da želim u samostan, ali oni me nisu htjeli čuti. Rekli su mi da završim osnovnu školu pa da ću onda znati što hoću. Čak su pozvali moju strinu iz Zagreba, koju sam jako voljela, pa mi je govorila da će me povesti sa sobom i da ću kod nje završiti školu, zatim da je i ona bila kod nekih redovnica i da to nije onako kako ja zamišljam, da ih ima svakakvih. Odgovorila sam joj da me nije briga kakve su one, jer znam kakva ću ja biti. Onda je stric s njima razgovarao, pa ih pomalo obrađivao, i kada je mami bilo dosta moje upornosti u čvrstoj odluci pustila me je, ali me nisu sestre Kćeri Milosrđa htjele primiti jer sam bila premlada. Kako sam svima rekla da idem u samostan nisam se željela vratiti kući pa je stric pitao školske sestre i one su me primile”.

Park u Vancouveru.

Boravak s. Emile sa školskim sestrama nije dugo trajao. “Već sljedeće godine pisala sam stricu da se u tom samostanu nisam snašla i da bi željela Kćerima Milosrđa. Kada me je pitao u čemu se ne snalazim, nisam mu znala odgovoriti ali sam tražila da idem u Blato. Stric je tada išao moliti sestre da me prime, morala sam ponovno pisati molbu te su i mene i ostale tri djevojčice sestre primile.”

Sestre i učenici škole Djeteta Isusa u Paragvaju.

S. Emila se osvrće i na svoje prve dane u samostanu Družbe Kćeri Milosrđa u Blatu. “Takav sam samostan predviđala, vidjela: ustajanje rano u jutro i molitva, pa onda odlazak u školu,… morala sam se priviknuti na hranu, koja je bila drugačija i morali smo sve pojesti što smo dobili. U svom hodu nikada nisam došla u pitanje je li takav život za mene ili nije, nego samo kako ću ga što bolje ostvariti. Voljela sam čitati pouke majke utemeljiteljice i iz toga sam željela puno toga naučiti, pogotovo kada je govorila o Kćerima Milosrđa. Jedna njezina pouka kaže: “Kćeri moje, Kćeri Milosrđa, znači da smo mi rođene iz Božjeg milosrđa. Bog se smilovao da nas je uopće htio, i mi njegovo milosrđe trebamo opravdavati djelima milosrđa i svojim životom”. To mi se trajno urezalo u srce i prati me u mojem životu.”

Sirotište u Rumunjskoj.

Prvi i svečani redovnički zavjeti bili su posebno iskustvo. “Stalno iščekivanje… Kada tek obučete habit onda vam nitko nije ravan, mislite da ste postigli sve ono što ste u životu htjeli. Onda, priprava za zavjete kroz novicijat, pa se iščekuju zavjeti… Bila sam u sebe sigurna da će se s Božjom pomoći sve moći, jer ja to volim i kada se nešto voli onda se to i može ostvariti. Doživotnim zavjetima prethodilo je jedno iskustvo redovničkog života u različitim zajednicama. Tada smo vidjeli pravu realnost zajednica. U kući matici mi se sve činilo idealno i puno toga nije bilo nama pred očima, ali poslije se doživjela realnost da smo svi ljudi, da nas ima različitih u zajednicama, i da je potrebno ulagati napore za što bolje ostvarivanje zajedništva”.

Kongo

Među brojnim odgovornim službama, koje je obavljala s. Emila, bila je i ona vrhovne predstojnice, slijedeći stope majke utemeljiteljice bl. Marije Propetog Isusa Petković. “To nije bilo ništa drugačije od drugih službi. Kada svaku službu vršite odgovorno, onda i za dužnosti koje idu uz službu vrhovne predstojnice nastojite dati od sebe sve što možete. Najprije me je iznenadilo imenovanje, a kada je došao taj izazov sve sam prepustila u Božje ruke jer Bog me vodi kroz život i nemam se čega bojati. Prvi dani budu onako u neizvjesnosti, a poslije krenete s vijećima, sa savjetom, povezujete se sa sestrama, s onima koje nikada niste susreli. Zadovoljna sam kako je prošlo tih šest godina. Najnapornija su mi bila putovanja. Bilo je puno događanja u Južnoj Americi, pa sam morala više putovati od predviđena dva putovanja. Izvanredna putovanja potaknuli su potres u Čileu, veliko slavlje jednoga sirotišta Peruu, događanja na razini Družbe koja smo organizirali, tako da se nakupilo putovanja koja su mi bila zdravstveno naporna.”

U potrazi za misijom u Kongu.

S. Emila je posvjedočila da je svetost života bl. Marije Propetog Isusa Petković na poseban način prisutna u Južnoj Americi. Prisjetila se čuda za njezinu beatifikaciju koje se dogodilo po molitvi peruanskih mornara. “To je ono što u našoj Družbi vidim kao nešto lijepo. Kada sam odlazila u Južnu Ameriju uvidjela sam koliko je to različito od Europe, pa sam se znala zapitati: ‘Bože, kako je to bilo u vrijeme kada je utemeljiteljica došla?’ Naše sestre su otvorile sirotište, koje je bilo 80 kilometara udaljeno od Lime, a danas je to sve izgrađeno i naseljeno da se spojilo sa Limom. To je sve zbog prisutnosti sestara, tako da su ti ljudi poznavali sestre koje su odlazile raditi i u mornaričkoj bolnici gdje su dijelile brošure u kojima su ljudi mogli čitati o našoj blaženici. Tako se s bl. Marijom upoznao i taj natporučnik mornaričkog ratnog broda. Kada su se našli u opasnosti, pri sudaru podmornice s brodom u kojem je podmornica bila teško oštećena, a životi posade ugroženi, tada mu je, kako je posvjedočio, došla na pamet Marija Petković koja je šaljući djecu iz Babine prema Prigradici umirivala prestrašenu djecu i poticala ih da se prekriže. I kada bi sama učinila znak križa more bi utihnulo. Prisjećajući se toga zatražio je od Boga vjeru Marije Petković, da mu pomogne da nađe rješenje. U tome je trenutku vidio svjetlo koje pokazuje na otvor gdje voda ulazi. Neka ga je snaga vukla do poklopca i pomogla da ga zatvori. Nedugo zatim došla im je pomoć i izvukla 23 mornara iz podmornice, u kojoj je počelo ponestajati kisika.”

U sirotištu u Kongu.

Taj se čudesni događaj obilježava svake godine 22. kolovoza misom u mornaričkoj bolnici na obali. “Postavljene su moći blaženice i svakog se 9. u mjesecu tamo moli. Obilježavanje toga dana jako je rašireno, te dolaze i djeca iz sirotišta”. Na upit o trenutnom stanju Petkovićkine kauze, s. Emila je rekla da se dogodilo puno čuda, ali je jako teško kada se ide u njihovo dokazivanje. Ako se radi o ozdravljenju traži se liječnička dokumentacija koju, pak, liječnici nerado potpisuju. Nedavno je došla vijest da se čudo dogodilo u Čileu, traži se sada da liječnici potpišu da se to dogodilo nadnaravnim putem, a sve drugo za kanonizaciju je pripremljeno. Na nama vjernicima, štovateljima blaženice, je da se molimo i utječemo njezinom zagovoru i Bog će znati kada i u koje vrijeme će htjeti da to bude čudo i da je kanonizacija. Tako da se oko toga previše ne brinem, ali radimo puno na tome i Bog će znati kada je najbolji trenutak”.