­Prvi tjedan listopada u Krašiću je protekao u slavljeničkom, ali poniznom duhu, u kojem su brojni vjernici, hodočasnici i štovatelji obilježili stotu obljetnicu rođenja kardinala Franje Kuharića i 21. obljetnicu proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Vrhunac obilježavanja jednih od najvažnijih trenutaka u novijoj povijesti hrvatskog naroda bilo je svečano misno slavlje u Župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Krašiću u četvrtak 3. listopada. U čast dvojici kardinala, nedaleko njihovih rodnih kuća u Brezariću i Gornjem Pribiću, u krašićkoj župnoj crkvi misu je predvodio mons. dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, i sam rođen nedaleko Krašića.

Opravdano se pitamo: ‘Što bi bila mogla učiniti Diana Budisavljević bez pomoći nadbiskupa Stepinca i Karitasa Zagrebačke nadbiskupije?’

“Dok je Alojzije mučenik za jedinstvo Katoličke Crkve, Franjo je čuvar jedinstva Crkve u hrvatskom narodu. Kad je u veljači 1967. godine s više od 150 svećenika pohodio grob kardinala Stepinca, biskup Kuharić im je poručio: ‘Svi, koji s poštovanjem dolaze na ovaj grob, moraju doći s raspoloženjem u duši da slušaju riječ i duh blažene uspomene kardinala Stepinca. A što nam on govori? Ono, što je rekao u svojoj oporuci: Ljubite Crkvu! On je sam silno ljubio Crkvu i zato je bio tako osjetljiv za njezinu slobodu i za njezina prava'”, istaknuo je mons. Batelja.

Mons. dr. Juraj Batelja

On je, dakle, odigrao ‘krucijalnu ulogu’ u spašavanju ratne siročadi još u svibnju, a ne samo u prosincu 1942., kako navodi redateljica filma, jer su u prosincu te godine, baš na poticaj nadbiskupa Stepinca gotovo sva ta djeca bila razmještena po katoličkim obiteljima.

Nadovezujući se na misao kardinala Kuharića, da se ponavljanjem kleveta protiv nadbiskupa Stepinca “svaki vjernik osjeća ranjen u duši i duboko uznemiren”, a “neka prava ne umiru ni s mrtvima”, mons. Batelja je ustvrdio: “Ove smo godine doživjeli još jednu nepravednu prosudbu o nadbiskupu Stepincu u Drugom svjetskom ratu. Njega, koji je za vrijeme rata riječju i djelom branio dostojanstvo ljudske osobe i osuđivao sva ubijanja i klanja s bilo koje strane učinjena, prikazuje se neosjetljivim za progonjenog čovjeka. Naime, na ovogodišnjem filmskom festivala u Puli prikazan je film Dnevnik Diane Budisavljević. Redateljica filma prikazala je Dianu Budisavljević kao humanitarku koja je imala osjećaj za ratnu siročad i angažirala ljude radi njihova spašavanja. Proizlazi da su Hrvati katolici stajali bezbrižni i bezosjećajni. Opravdano se pitamo: ‘Što bi bila mogla učiniti Diana Budisavljević bez pomoći nadbiskupa Stepinca i Karitasa Zagrebačke nadbiskupije?’ Zapisala je u svom Dnevniku 28. svibnja 1942.: ‘Nadbiskup će za djecu učiniti sve što je u njegovoj moći. Djeca će biti smještena u ženske samostane. Svi samostani, svi dječji domovi, svi internati će preuzimati djecu. Sve što može stavit će na raspolaganje.’

Zašto se u hrvatskoj javnosti prešućuje i potire istina, a za krivotvorinu dobivaju zlatne arene? Zašto se državnim novcem zločine komunizma transformira u lažni humanizam?

On je, dakle, odigrao ‘krucijalnu ulogu’ u spašavanju ratne siročadi još u svibnju, a ne samo u prosincu 1942., kako navodi redateljica filma, jer su u prosincu te godine, baš na poticaj nadbiskupa Stepinca gotovo sva ta djeca bila razmještena po katoličkim obiteljima. Nadbiskupov prvotni oprez i činjenica da ‘nije imao nikakva utjecaja na vladu [NDH]’, kako svjedoči Diana Budisavljević, dostaju da se njime ponosimo, ali i pitamo: Zašto se u hrvatskoj javnosti prešućuje i potire istina, a za krivotvorinu dobivaju zlatne arene? Zašto se državnim novcem zločine komunizma transformira u lažni humanizam? Kako se za prvonagrađeni film u Puli Dnevnik Diane Budisavljević, koji je zapravo ‘ideološki izmasakrirao izvornik’ može reći da je on ‘potencijalno remek-djelo hrvatske kinematografije’. To više što prešućuje istinu o spašavanju ratne siročadi i Stepinčevu odlučnu ulogu u njoj te unosi u javnost smutnju i sumnju u povijesne činjenice. Od protagonista napraviše statista! Zbog toga taj film ne zaslužuje antologijsku vrijednost ni u hrvatskoj, ni u svjetskoj kinematografiji.”

Svjesni smo da laž može istinu zamagliti, ali ne poništiti. Pred činjenicom zlouporabe istine, ostajemo mirni jer smo pred vrelom dobrote na kojem su se napajala i hrvatska, i srpska i židovska djeca.

Mons. Batelja je potom istaknuo: “‘Doista su duše pravednika u ruci Božjoj.’ Kako bi inače pravednik mogao ispravno prosuditi činjenicu da su nakon rata, kad je komunistički režim zabranio Crkvi svaki dobrotvorni rad i skupljanje sredstava za bijedne i siromašne, srpske žene koje su za vrijeme rata obilno koristile Karitas Zagrebačke nadbiskupije i čije je tajne akcije u spašavanju ratne siročadi izdašno pomagao nadbiskup Stepinac, donijele odluku da će se njihova briga ‘ograničiti na pravoslavnu djecu, a za ostalu neka se pobrine nadbiskup’. Svjesni smo da laž može istinu zamagliti, ali ne poništiti. Pred činjenicom zlouporabe istine, ostajemo mirni jer smo pred vrelom dobrote na kojem su se napajala i hrvatska, i srpska i židovska djeca. Zato s ponosom nastavljamo graditi povijest spasenja i grliti križ Kristov u kojem je sva naša nada i izvor naše ljubavi, u djelovanju i u opraštanju”, zaključio je postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca.