Objavljen je novi broj kršćanske obiteljske revije Kana među čijim se koricama i ovoga puta našla kolumna psihijatra Dalibora Karlovića, predstojnika Klinike za psihijatriju KBC-a Sestre milosrdnice i redovitog profesora na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Koliko je čovjek zapravo zarobljen perfekcionističkom kulturom oko sebe i što učiniti kako bi se oslobodio saznat ćete u kolumni čiji dio prenosimo u nastavku:

Danas se mnoge psihoterapijske škole upuštaju u tumačenje društva i društvenih pojava i kulture. Stoga psihoterapija postaje ne samo tehnika liječenja psihičkih bolesti, nego i psihološki pokušaj tumačenja zbivanja u suvremenom svijetu.

Skromno, ako mogu reći, čini mi se da je liberalizacija seksualnosti dovela do novih nelagoda, nejasnoća i nedoumica

Na početku bih istaknuo – piše Karlović – možda i kao svojevrsnu racionalizaciju, da sam samo liječnik specijaliziran u psihijatriji, bez psihoterapijske edukacije pa tako moje gledište moguće ima brojne subjektivne konotacije, a velika je opasnost od subjektivnog gledanja.

Opet, s druge strane, razmišljam ima li psihoterapijska tehnika bilo koje škole po principu medicine utemeljene na dokazima znanstvenu „moć“ tumačenja sociokulturnih događanja. Sklon sam vjerovati da zbog naše nesavršenosti i psihoterapija kao čovjekov proizvod nije krajnja istina, ali eto kao što čovjek teži istini, možda i psihoterapija kao proizvod takvog čovjeka teži istini.

Izgleda paradoksalno da psihoterapije nastale prije svega kao tehnike liječenja, dakle jedna potpuno medicinska praksa, danas nudi i pokušava objasniti suvremeno društvo i naša civilizacijska kretanja i odnose. (…) Psihoterapija je promijenila koncept.

Ovakvo povijesno kretanje psihoterapije daje joj „za pravo“ da promatra i tumači društvena zbivanja na psihološki način. Istina je da su psihoterapijske tehnike proizvod određene kulture, društvenog miljea, primjerice psihoanaliza je nastala u vrijeme Austro-Ugarske monarhije, ali bila je izvorno usmjerena na pojedinca, a ne na tumačenje sociokulturnih odnosa.

Hoće li rodna ideologija stvoriti nove patologije ili samo stare patologije ogrnuti novim ruhom

Danas, ako psihoanalizu promatramo kao humanističku i društvenu znanost, tada joj predmet postaje društvo ili društvo koje čine brojni pojedinci sa svojim međusobnim odnosima. Međutim, promjenom znanstvenog polja djelovanja, iz medicine, koja je sklona „tvrdoj metodologiji dokaza djelotvornosti“, prema humanističkim znanostima, psihoanaliza kao i ostale psihoterapije ima ozbiljnu opasnost. Može se pretvoriti u ideologiju.

Time psihoterapija ima imperativ tumačiti svaku kulturnu pojavu i kulturne i društvene odnose i kretanja. Danas tako možemo čuti da se govori o narcističkoj kulturi, paranoičnom društvu, depresivnom društvu, nihilističkoj kulturi itd.

Psihopatološki termini smišljeni za pojedince tako se prenose na kolektiv, na društvo. Baš ono što bi psihoanaliza ili koja druga psihoterapija htjela biti, odvojena od ideologije i religije, one to na taj način ne postaju. (…)

Je li zapostavljanje teorije nagona u suvremenoj psihoanalitičkoj teoriji proizvod društva ili je to prilagodba psihoanalize na nova društvena kretanja? Što psihoanaliza u izvornome smislu misli o današnjem hiperseksualiziranom društvu?

Skromno, ako mogu reći, čini mi se da je liberalizacija seksualnosti dovela do novih nelagoda, nejasnoća i nedoumica ili, da se izrazim tvrđe, patologija, odnosno perverzija.

Hoće li rodna ideologija stvoriti nove patologije ili samo stare patologije ogrnuti novim ruhom? Ili su sve ove društvene promjene djelo tanatosa, nagona za samouništenjem na djelu? (…)

Foto: Unicath.hr

Kolumnu Dalibora Karlovića u cijelosti pročitajte u rujanskom broju časopisa Kana koji možete pronaći u svojoj župi ili putem stranice.

Pročitajte i druge jednako zanimljive tekstove u novoj Kani za koju još pišu:

fra Darko Tepert, Mirna Vukorepa, fra Bono Zvonimir Šagi, Branko Murić, Stjepan Baloban („Teologija i teolozi u Hrvatskoj“), Josip Grbac („Vladavina skupe administracije“), zatim ‘deset mitova o hrvatskom turizmu’ razradio je Tonči Tadić, a tu su također Leali Osmančević i u rubrici ‘Ženska strana medalje’ ovoga se puta oglasila s. Ana Thea Filipović.

Čitatelj Kane u ovom će broju možda pronaći motiv za promišljanje o sebi, o svijetu oko sebe, možda nadu, možda utjehu, možda nadahnuće. Baš kao što lirski piše Stjepan Lice, „budi vjeran Božjim nadahnućima“.