Petorica franjevaca: fra Mislav Lukačević iz Slavonskog Broda, fra Ivan Bogati iz Virovitice, fra Darko Grmača iz Kloštra Ivanića, fra Vjeran Lazić iz Vinkovaca i fra Siniša Pucić iz Rijeke položit će svečane redovničke zavjete u franjevačkoj crkvi Sv. Križa u zagrebačkom Sigetu u subotu 7. rujna u 10 sati. Preporučamo ih u molitve!

Za polaganje svečanih zavjeta poslušnosti, siromaštva i čistoće u Franjevačkom redu braća su se, kako Statuti predviđaju, pripremala četiri tjedna. Bogoslovi četiriju franjevačkih provincija iz republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine prvo su se od 28. srpnja do 17. kolovoza pripremali u župi sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, a potom do 23. kolovoza sudjelovali na duhovnim vježbama u samostanu sv. Franje u Rovinju.

foto: ofm.hr

Tako je nakon četiri godine organizaciju i domaćinstvo priprema za polaganje svečanih zavjeta preuzela Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, čiji su ovogodišnji zavjetovanici fra Mislav Lukačević, fra Ivan Bogati, fra Vjeran Lazić, fra Darko Grmača i fra Siniša Pucić.

Jedan od njih, fra Siniša Pucić, za Hrvatsku katoličku mrežu posvjedočio je o svom redovničkom pozivu i putu.

“Bog strpljivo kuca na vratima naših života, kuca da mu otvorimo, pustimo ga u svoj život i poslušamo što nam ima za reći. Ako to učinimo, upoznat ćemo najveću radost i mir koje možemo iskusiti te ostvariti smisao našeg postojanja – svetost. Božji tihi glas koji govori: ‘Idi za mnom!’, nije dovoljno samo čuti, nego i krenuti za njim. Neki ga čuju i odmah krenu, dok ga neki čuju i nikada ne krenu, jer ih na razne strane odvedu neki drugi glasovi”, rekao je fra Siniša.

Poziv je, vjerujem, već bio spreman u vječnosti, sastavljen u utrobi moje majke Mirjane, koja mi je bila prva i glavna trenerica u vjeri

Svjedoči da mu je, razmišljajući o duhovnom pozivu, znala pred oči doći slika “najboljeg nogometnog kluba na svijetu, sastavljenog ne od, po stručnim mišljenjima najboljih igrača, već od onih u koje je Vlasnik kluba uložio sve što je imao, povjerenje u neograničenim količinama. Kada je takav poziv u pitanju, tu nema posrednika, već sam Vlasnik kluba pomno bira i ponizno poziva, kako već rekoh, strpljivo čekajući i nadajući se da će mu stići pozitivan odgovor”, naglašava fra Siniša.

“A taj klub ima najbrojniju publiku, i to ne samo među onima koračaju uz Pozvanoga, zacjeljuju mu rane i donose osmijeh na lice, već i na nebrojeno mnoštvo  proslavljenih u nebu koji u vječnom gledanju Boga, krajičkom oka sa savršenom ljubavlju navijaju da čuju one dvije riječi koje mijenjaju svijet: ‘Evo me!’…

Fra Sinisa Pucić sa sestrom Danijelom Licul, poglavaricom klauzurnih sestara karmelićanki u Kloštru Ivaniću / Foto: Facebook

Da se našalim sam sa sobom, ja sam vam onaj između ‘odmah’ i ‘nikada’, odnosno, onaj koji je davno primio (ne znam baš točno kada) Isusovu pozivnicu da zaigram za njegov klub, momčad koji će služiti Bogu i ljudima. Poziv je, vjerujem, već bio spreman u vječnosti, sastavljen u utrobi moje majke Mirjane, koja mi je bila prva i glavna trenerica u vjeri”, kroz smijeh tumači naš sugovornik.

Upoznao sam tmine ljudskog društva, gdje gubavci naših dana prebivaju u duševnoj bolnici zavezani za krevete, prihvatilištu za beskućnike ili izvan njega na ulici, proseći za malo kruha i ljudske blizine

“Pomoćnih trenera u mojoj rodnoj Rijeci, ali i u ostalim gradovima, toliko je da ih ni skupno ne bih uspio sve nabrojati: od prijatelja u vjeri pa sve do onih koji misle da Boga nema, ali žive kao da ga ima, pa su me u mnogočemu bitnome poučili i primjerom bogoljublja i čovjekoljublja osvijetlili moje manjkavosti na tom području. Da se nakon bezbrižnog djetinjstva ne bih skroz pogubio u adolescentskim lutanjima, Dobri me je prvo odveo u Međugorje. Vođen nježnom rukom naše Majke, znajući gdje ću biti sretan, potpun, dovela me je do svoga nazaretskoga doma na Trsatu, gdje sam potom upisao najbolju školu moga života – Franjevačku mladež, u kojoj sam prvi puta osjetio istinsku radost zajedništva s istomišljenicima, s onima koji razgovaraju o Božjim stvarima i žive iste. Tu sam i prvi puta ugledao braću franjevce te pomislio: ‘Lijepo je biti fratar! Mogao bih sebe vidjeti u tom društvu. Možda, jednoga dana…'”.

Foto: Facebook Ulične svjetiljke

Ta škola ga je, posvjedočio je fra Siniša Pucić, dovela u “tmine ljudskog društva, gdje gubavci naših dana prebivaju u duševnoj bolnici zavezani za krevete, prihvatilištu za beskućnike ili izvan njega na ulici, proseći za malo kruha i ljudske blizine, samačkom kućanstvu gdje nema onog drugog brata čovjeka za razgovor, za poslušati svakodnevnu jadikovku…”

Jedino miran u njemu, miran sam sa sobom i s drugima, bez te potvrde u srcu koja nije osjećaj, stvar trenutka, već nešto što čovjeka preplavljuje, može se krenuti u Božju avanturu na kojoj nema odgovora što čovjeka sve čeka kada krene, ali zna, baš ono zna, da će biti dobro, ma najbolje!

Fra Siniša ističe da ga je onako razgolićenog pred ogledalom svoje malenosti, prolaznosti i nedostatnosti, Bog malo po malo odijevao milosnim darovima kako bi i druge mogao odvesti u zagrljaj njegove ljubavi. “Takvih je bilo mnogo i među dragim kolegama novinarima s kojima sam dijelio predivne godine rada, kao i onih koji su mi darovani ne kao poslovne mušterije, već svaki ponaosob kao oni po kojima mi Stvoritelj daruje novi biser u riznicu moga života.”

Prepričava kako je stasajući kroz godine mladosti, uslijedio studij na Teologiji, a potom i zavjetovanje u Franjevačkom svjetovnom redu, odluka da nešto cijeli život želi svim srcem živjeti. “Već tada sam bio na prekretnici poziva – reći Bogu svoj DA kao franjevac svjetovnjak i nekoj ženi koju ću ljubiti cijeloga svoga života u obiteljskom poslanju ili pak Bogu u Redu Manje braće, samo Njemu, kako bih potpuno mogao ići tamo gdje me On šalje, poput apostola, sv. Franje iz Asiza. I tada, prije gotovo 15 godina, nisam mogao obući habiti. Ne još. Jednostavno nisam. Kada znaš da još nije trenutak, da moraš strpljivo moliti i čekati, jer ako forsiraš i činiš po svome, možeš sve uprskati, nemirnoga srca krenuti i ubrzo se vratiti. Jedino miran u njemu, miran sam sa sobom i s drugima, bez te potvrde u srcu koja nije osjećaj, stvar trenutka, već nešto što čovjeka preplavljuje, može se krenuti u Božju avanturu na kojoj nema odgovora što čovjeka sve čeka kada krene, ali zna, baš ono zna, da će biti dobro, ma najbolje!”

Foto: Facebook

Bog je čekao moj odaziv i dočekao

“Bog je čekao moj odaziv i dočekao, bio je savršeno strpljiv sa mnom, dotad jasno posložio stvari koje su se morale posložiti da bi odluka bila čvrsta, dugoročna, s potpunim povjerenjem u Njega, a ne u sebe i svoje sposobnosti. Takav mir preplavio je moje srce prije pet godina kada je odluka bila izrečena mojim franjevačkim poglavarima, a potom s dvije torbe u rukama krenuti prvo u Samobor u postulaturu, zatim nakon godine dana dalje prema mom Trsatu u novicijat te na kraju (a opet na novom početku) poslije predivne godine kušnje pravac Zagreb, Kaptol 9, gdje sam proveo tri godine u bogosloviji”, rekao je fra Siniša.

“Tu sam od prve godine započeo raditi kao vjeroučitelj u osnovnoj školi Miroslava Krleže, gdje i danas zahvaljujem Bogu na svakom poklonjenom ‘Hvaljen Isus i Marija!’ od mojih kolega, učenika i njihovih roditelja, na svakoj prilici da ovako nesavršen ta mala srca potaknem da ljube Gospodina iznad svega i svakoga čovjeka kao sebe same”, svjedoči ovaj franjevac i zaključuje: “A sada sam pred potpisom doživotnog ugovora za Isusov klub, naglašavam, ne baš momčad najpametnijih, najsposobnijih, već onih koji svoje nedostatke žele upotpuniti Božjim darovima koje će tek primiti. Već svečanim zavjetovanjem u crkvi Uzvišenja Svetog Križa na zagrebačkom Sigetu potvrđujemo da želimo cijelim svojim bićem cijeloga svojega života živjeti siromaštvo, čistoću i poslušnost u potpunom predanju Bogu, u služenju Crkvi, ljudima, osobito onima najpotrebnijim, koji žeđaju za Bogom i kaplju ljubavi brata čovjeka.”

U srcu su mi ostale urezane evanđeoske riječi Isusove dvanaestorice: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! Uz Božju i bratsko-sestrinsku pomoć, idem(o) s Isusom i jedni s drugima!

Fra Siniša Pucić najavljuje da već 29. rujna slijedi i đakonsko ređenje te, ako Bog da, na ljeto i mlada misa na Trsatu: “Pitaju me ljudi imam li već geslo mlade mise. Odlučio sam se za njega prije nego za duhovni poziv, još na Svjetskom susretu mladih u Rimu 2000. na Tor Vergati sa svetim papom Ivanom Pavlom II. Tada su mi ostale u srcu urezane evanđeoske riječi Isusove dvanaestorice: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! Uz Božju i bratsko-sestrinsku pomoć, idem(o) s Isusom i jedni s drugima!”