Draga braćo i sestre, dobar dan!

U današnjem Evanđelju, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, Blažena Djevica moli ovim riječima: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju“ (Lk 1, 46-47). Pogledajmo glagole ove molitve: veliča i klikće. Dva glagola: “veliča” i “klikće”. Klikće se kad se dogodi nešto tako lijepo da nije dosta radovati se u nutrini, u duši, nego želimo izraziti sreću čitavim tijelom: tada se klikće. Marija klikće zbog Boga. Tko zna je li se i nama dogodilo da klikćemo u Gospodinu: likujemo zbog postignutog rezultata, zbog dobre vijesti, ali Marija nas danas uči kliktati u Bogu. Zašto? Jer On – Bog – čini „velika… djela“ (usp. r. 49).

Na velike stvari podsjeća drugi glagol: veličati. “Veliča duša moja”. Veličati. Naime, veličati znači uzvisivati neku stvarnost zbog njene veličine, ljepote… Marija uzvisuje Gospodinovu veličinu, uzdiže mu hvalu govoreći da je On zaista velik.

U svakome od nas Gospodin čini mnoge velike stvari. Moramo ih prepoznati i uzvisivati, veličati Boga zbog tih velikih stvari.

U životu je važno tražiti velike stvari, inače se gubimo u mnogim sitnicama. Marija nam pokazuje da ako želimo da nam život bude sretan, Boga se mora staviti na prvo mjesto, jer samo je On velik. Koliko puta, naprotiv, u životu idemo za stvarima od male važnosti: predrasude, zlopamćenja, suparništva, zavisti, iluzije, suvišna materijalna dobra… Kolike samo tričarije u životu! To nam je itekako poznato. Marija nas danas poziva dignuti pogled prema „velikima stvarima“ koje je Gospodin izveo u njoj. I u nama, u svakome od nas, Gospodin čini mnoge velike stvari. Moramo ih prepoznati i uzvisivati, veličati Boga zbog tih velikih stvari.

To što danas slavimo su “velike stvari”. Marija je uznesena na nebo: ona, neznatna i ponizna, prva prima najveću slavu. Ona, koja je ljudsko biće, jedna od nas, postiže vječnost u duši i tijelu. I ona nas ondje čeka, poput majke koja čeka da joj se djeca vrate kući. Naime, Božji narod je zaziva kao “vrata nebeska”.

Mi smo na putu, putnici prema nebeskom domu. Danas gledamo Mariju i vidimo cilj. Vidimo da je jedno stvorenje uzneseno u slavu Isusa Krista uskrsloga i da to stvorenje nije mogao biti nitko drugi doli ona, Otkupiteljeva Majka.

Pustimo da nas Majka Božja primi za ruku. Svaki put kad uzmemo krunicu u ruke i molimo se njoj činimo korak naprijed prema velikom životnom cilju.

Vidimo da je u raju, zajedno s Kristom, Novim Adamom, također Marija, nova Eva, i to nam daje utjehu i nadu na našem ovozemaljskom hodočašću.

Blagdan Uznesenja Marijina poziv je svima nama, posebno onima koje muče sumnje i žalosti, i žive pognute glave, ne uspijevaju podići pogled. Pogledajmo gore, nebo je otvoreno; ne ulijeva strah, nije više daleko, jer na pragu neba je majka koja nas čeka i naša je majka. Ljubi nas, smiješi se i brižno nam pritječe u pomoć. Kao i svaka majka želi najbolje za svoju djecu i kaže nam: „Dragocjeni ste u Božjim očima; niste stvoreni za sitna zadovoljstva ovoga svijeta, nego za velike radosti neba“. Dà, jer Bog je radost, ne dosada. Bog je radost. Pustimo da nas Majka Božja primi za ruku. Svaki put kad uzmemo krunicu u ruke i molimo se njoj činimo korak naprijed prema velikom životnom cilju.

Pustimo da nas privuče istinska ljepota, ne dopustimo da nas potpuno zaokupe sitnice života, nego izaberimo veličinu neba. Neka nam Blažena Djevica, Vrata nebeska, pomogne svaki dan s povjerenjem i radošću gledati ondje gdje je naš pravi dom, gdje je ona, koja nas čeka kao majka.