Obično kad mi netko kaže da nešto nije moguće – pitam je li osoba zaista probala sve mogućnosti?

Ako je nešto malo teže, ne znači da nije moguće pa moramo odmah odustati.

A kad me netko želi uvjeriti kako nema dobrih ljudi i svijet postaje sve opasniji – znam reći da možda treba malo bolje pogledati oko sebe ili se zapitati s kakvim se osobama družimo.

Gdje nam je srce? U što smo usmjerili svoj pogled?

Do sada sam naučila da Bog često djeluje upravo ondje gdje smo mi već zaključili da nema izlaza i gdje je teško. Šalje ljude koje nismo očekivali, otvara vrata za koja smo mislili da su zatvorena i daje snagu onda kad mislimo da je više nemamo.

Zato ne želim unaprijed proglasiti nešto nemogućim, otpisati ljude ili odustati samo zato što je teško.

Moj je zadatak vjerovati, truditi se činiti dobro i ne dopustiti da me netko obeshrabri i zaustavi.

Ne zato što mislim da sve mogu sama, nego zato što znam kome mogu povjeriti ono što me muči i što mi je teško. Jer ono što se meni možda čini kao teško ili premalo – Bogu može biti početak lijepih i velikih stvari.

Ono što ja ne mogu, On sigurno može.

Zato mislim da je najvažnije ostati čovjek i biti svjestan odgovornosti koju imamo time što nam je darovan život.

Svatko od nas dobio je određene sposobnosti, znanja i mogućnosti, ali i odgovornost da ih ne čuva samo za sebe. Jer biti čovjek nije samo dar koji smo primili, nego i odgovornost koju smo pozvani živjeti.