Poziv se ne može zaslužiti!

Postoje pitanja na koja ne odgovaramo riječima, nego načinom na koji živimo, odlukama koje donosimo i podatnošću kojom ljubavi dopuštamo da nas mijenja. Jedno je od takvih pitanja: želim li doista slijediti Isusa Krista ili samo želim da on prati moje planove?

Želim da danas zajedno ozbiljno razmotrimo cijenu nasljedovanja i da Krista neopozivo stavimo na prvo mjesto u svojemu životu.

Milost se ne može kupiti. Poziv se ne može zaslužiti. No dar koji besplatno primamo poziva nas da u slobodi darujemo sami sebe. Krist nam ne otima život: on nas uči kako ga darovati da bi postao plodan.

Dragi bogoslovi, netko može biti blizu svetim stvarima, a srcem ostati daleko od Svetoga.

Poznavati molitve i moliti ih, a mislima biti drugdje. Govoriti o predanju, a ipak uporno čuvati za sebe dijelove života u koje Bogu ne dopušta ući. To ne govorim kako bih u vaša srca ulio nesigurnost i pobudio sumnju prema vlastitome pozivu. Ističem to kao poziv na budnost nad samima sobom i na neprestani trud oko čistoće vaših nakana.

Bogoslovija treba biti mjesto na kojemu se usuđujete dopustiti da vas Krist odgaja.

Površnost se rijetko pojavljuje kao otvoreno odbacivanje Boga. Češće dolazi tiho. U nekome trenutku dolazak na molitvu postane samo točka dnevnoga reda. Studij postane utrka za ocjenama, a zajednički se život svede na pristojno podnošenje drugih. Poslušnost prihvaćamo dok se podudara s našim željama. U srcu raste uvjerenje da s pravim darivanjem možemo pričekati do iza ređenja.

Novozaređeni svećenik / Foto: Vatican Media

Znajte da ljubav koja uvijek čeka neko pogodnije vrijeme lako ostane samo lijepa namjera. Ako ovdje ne učite slušati jedni druge, samim ređenjem nećete postati strpljivi slušatelji tuđe patnje. Bijeg od tišine na ovim počecima otežat će vam kasnije susret s čovjekom koji u svojoj tjeskobi traži Božji glas.

Ne prihvatite li danas istinu o sebi, sutra ćete biti u napasti službu pretvoriti u bijeg od vlastite nutrine.

Zato ne skrivajte svoje slabosti i kušnje, nego ih donosite Kristu, u ispovijedi, duhovnome razgovoru i iskrenoj suradnji s odgojiteljima. Nije najveća opasnost to što ste slabi. Opasno je kada se slabost počne opravdavati, njegovati i skrivati iza pobožnih riječi. Sveti Karlo Boromejski osnivao je sjemeništa i sustavno se posvećivao odgoju svećenika. Obnova Crkve za njega je uključivala ozbiljnu brigu o onima koji će služiti Božjemu narodu.

Danas iz toga primimo jednostavan poticaj: nemojte se zadovoljiti dobrim izvanjskim poznavanjem zahtjeva svećeničkoga života. Dopustite da vas iznutra oblikuje Krist. Nije dovoljno pitati što još morate izvršiti. Važnije je prepoznati što vas danas priječi da budete bliži Gospodinu. On ne traži savršenu sliku o vama. Traži vas.

Razlučivanje nije znak slabe vjere.

Ono je izraz poštovanja prema Bogu, prema Crkvi, prema ljudima koji vas prate i podržavaju, kao i prema onima kojima ćete biti poslani. Bogoslovija nije čekaonica do ređenja. Vrijeme koje provodite ovdje jest vrijeme provjere, sazrijevanja i odgoja za odgovorno služenje slobodom. Evanđelje nas poučava da se cijena nasljedovanja razotkriva na trima područjima: u našim odnosima, u prihvaćanju križa i u odnosu prema onome što posjedujemo.

Isus kaže: „Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik“ (Lk 14,33).

Nije riječ samo o materijalnim dobrima. Možemo posjedovati malo, a grčevito se držati vlastite udobnosti, ugleda, zamišljene službe ili potrebe da uvijek budemo u pravu. Možda je najteže odreći se unaprijed zamišljene slike vlastite budućnosti. One koja govori: želio bih služiti, ali na određenome mjestu. Želio bih darovati život, ali pod svojim uvjetima. Želio bih biti poslan, ali da ipak sam odredim kamo.

Tu počinje ozbiljna škola predanja. Razmotriti cijenu ne znači računati jesmo li sami dovoljno snažni. Znači biti svjestan što se od nas traži i zatim se osloniti na milost. Gospodin nas ne poziva da mu unaprijed dokažemo vlastitu sposobnost.

Poziva nas da prestanemo bježati od istine i učimo mu vjerovati.

Kađenje / Foto: Depositphotos

Sveti Karlo Boromejski svoju pastirsku službu nije sveo na upravljanje i odredbe. Posjećivao je povjereni mu narod, zauzimao se za siromašne i pomagao bolesnima. Njegova briga za odgoj klera i njegova blizina ugroženima pripadale su istoj pastirskoj ljubavi. Tu je važna pouka za vas da sve što radite povežete s licem čovjeka koji trpi i koji je potreban vaše pomoći i blizine.

Zato čuvajte vrijeme za molitvu, zajedničku i osobnu.

Ostanite pred Gospodinom i kada nemate mnogo riječi. Donesite mu pitanja koja vas zbunjuju, čežnje kojih se stidite i strahove koje teško priznajete. Čuvajte zajedništvo. Onaj s kojim danas dijeliš stol možda će sutra trebati tvoju pomoć kako bi sačuvao vjernost. Ili ćeš ti trebati njegovu. Nemojte graditi odnose na uspoređivanju, ogovaranju i nadmetanju. Učite se radovati tuđemu daru bez osjećaja da je zbog njega vaš život manje vrijedan. Crkvi nisu potrebni ljudi koji će uvijek biti u središtu. Molimo da joj Gospodin daruje pastire uz koje će drugi moći susresti njega.

Cijelu homiliju zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše koju je uputio na spomendan sv. Karla Boromejskog u srijedu, 4. studenoga, u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu pročitajte na IKA-i.