Koliko puta u životu kažemo da je nešto premalo?

Nemam dovoljno vremena.

Nemam dovoljno novca. Nemam dovoljno znanja. Nemam dovoljno hrabrosti. Nemam dovoljno mogućnosti. Nisam dovoljno sposobna i netko drugi to može bolje.

Kad budem imala više, onda ću pomoći.

Kad budem imala bolje uvjete, onda ću početi. Kad još ovo završi – e onda ću krenuti.

I tako čekamo…

Čekamo pravi trenutak, idealne okolnosti i vrijeme u kojem ćemo napokon imati dovoljno. I vremena i novca i znanja.

Međutim, taj trenutak nikako da dođe.

Ponekad nam se čini da je ono što možemo dati toliko malo da nema smisla ni pokušavati.

Mislimo da naša pomoć neće ništa promijeniti. Jedan poziv, jedna jabuka, jedan novčić ili 15 minuta našega vremena ne mogu napraviti neku veliku razliku.

Ali mislim da upravo tu griješimo.

Uvjerimo se da je naše malo jednostavno premalo pa na kraju ne učinimo ni to malo.

A samo ništa je premalo.

U to sam se toliko puta uvjerila i zato stalno ponavljam kao papiga: samo ništa je premalo! Sve što napravimo od srca – ima svoju vrijednost.

Nikada neću zaboraviti priču jedne prijateljice koja se vraćala s posla tramvajem i čula razgovor dviju gospođa.

Jedna je drugoj govorila kako u vrećici nosi staklenku čokoladnog namaza koju je dobila. Ona to ne jede, ali je uzela iz pristojnosti. Međutim, sada ne zna što bi s njom.

Druga gospođa također je rekla da ni ona ne jede čokoladni namaz.

Moja prijateljica tada im je prišla, objasnila da volontira u jednom projektu koji pomaže potrebitim osobama i rekla da bi rado uzela tu staklenku ako je ne trebaju.

Poznavala je čovjeka koji voli slatko i kojemu bi takav dar bio velika radost!

Gospođa joj je veselo predala staklenku, a moja prijateljica ju je već idući dan odnijela tom čovjeku.

I sada razmislimo… što je zapravo napravila moja prijateljica?

Nije prikupila veliku donaciju, nije organizirala humanitarnu akciju, nije promijenila nečiji život velikim djelom. Samo je čula razgovor, prepoznala priliku i povezala dvije osobe.

Čini mi se da nam je često najteže povjerovati kako i ono što se nama čini malo može imati veliku vrijednost za nekoga drugoga.

Zato je vrijeme da prestanemo razmišljati o tome koliko je veliko ono što dajemo, a počnemo razmišljati o tome koliko smo spremni podijeliti ono što imamo. I darujemo li srcem?

Bog nikada od nas ne traži ono što nemamo.

Samo traži da mu stavimo na raspolaganje ono što imamo…

I zato, sljedeći put kada pomislimo: „Što ja mogu s tako malo?” – sjetimo se jedne obične staklenke čokoladnog namaza.