Još jednom uvjerila sam se da dobrota stvarno ima lice, ruke i vrijeme. 

Ima lice jer vidi čovjeka. 

Ima ruke jer ne ostaje samo na riječima. 

I vrijeme jer je spremna zastati, saslušati, pomoći i biti tu – čak i onda kad nam se čini da imamo važnijeg posla.

A kad netko odluči nesebično dati sve to, onda to više nije samo pomoć. To je puno više.

To je odgovornost koju imamo jedni prema drugima.

Ne možemo riješiti sve probleme ovoga svijeta, ali možemo odlučiti da nećemo okretati glavu, da nećemo baš svaku tuđu nevolju proglasiti tuđim problemom i da ćemo biti čovjek čovjeku.

Mislim da nas je Bog baš zato i stavio jedne kraj drugih. 

Ne da bismo jedni drugima dodatno otežavali život, nego da bismo ga učinili lakšim. 

Ne da bismo se neprestano dijelili, nego da bismo se naučili prepoznavati. I ne samo onda kad nam je to jednostavno, zgodno ili kad za to dobijemo pljesak.

Jer dobrota ne mora uvijek biti velika da bi bila važna. Ali mora postati nešto više od dobre namjere.

Listopad je završio i stiže novi mjesec u kojem svima želim da jedni drugima budemo više ljudi. 

Da manje osuđujemo, a više razumijemo. Manje tražimo razloge zašto nešto ne možemo napraviti, a više načina kako ipak možemo. 

I ne zaboravimo da se svijet ne mijenja samo velikim riječima i velikim djelima, nego našim svakodnevnim, malim odlukama da nekomu budemo bližnji.

Vjerujem da nas Bog nije stavio jedne kraj drugih slučajno.

Dao nam je slobodu da biramo što ćemo učiniti s tom blizinom i hoćemo li jedni drugima biti teret ili ćemo pomoći nositi terete koje život stavlja pred nas.

„Život bez filtera“ emisija je autorice Vlatke Bakran Burić koja bilježi male, ali snažne životne trenutke – geste dobrote, ohrabrenja i ljepotu svakodnevnih detalja. Namijenjena je svima koji žele u užurbanom ritmu dana zastati, osluškivati i zahvaljivati. Emitira se na Hrvatskom katoličkom radiju subotom i nedjeljom u 7 sati.