Prije točno godinu dana govorila sam o isto temi – mucanju.

Međunarodni dan svjesnosti o mucanju slavimo 22. listopada, i meni je to važan datum jer me podsjeća na puno toga.

Prije svega na činjenicu da ono što ti je kamen spoticanja i veliko opterećenje u životu, zaista može postati tvoj blagoslov ako umjesto kukanja i jadikovanja nad svojom sudbinom i problemom koji te zadesio, posložiš stvari drugačije. Prije svega u svojoj glavi jer naše najveće ograničenje upravo je u našim glavama.

Dugo sam vjerovala da ću imati manje problema ako budem manje vidljiva. Moj je cilj bio postati nevidljiva. Sakriti se iza tišine, govoriti što manje, ne privlačiti pozornost – i ako je ikako moguće, izbjeći situacije u kojima bih morala govoriti.

Mislila sam da se tako štitim. A zapravo sam se sve više zatvarala u vlastiti strah.

Onda sam shvatila nešto važno: ne mogu cijeli život provesti skrivajući se od onoga što jesam. I odlučila sam stati pred svoj strah i jednostavno – govoriti.

Ne zato što sam prestala mucati.

Nego zato što više nisam željela dopustiti da strah govori umjesto mene.

I tako je počela avantura koja još traje.

Jer, budimo realni – jednom mucavac, uvijek mucavac. Barem u mojem slučaju.

Mucanje nije nestalo, ali se promijenio moj odnos prema njemu. Zapravo, promijenio se moj odnos prema meni samoj – meni kao Vlatki koja ima govornu manu i muca. Drugačije sam počela gledati na sebe. Zaporavo sam se prestala mrziti radi mucanja. I upravo to je bio početak najveće promjene.

Danas na svoje mucanje ne gledam samo kao na poteškoću koju nosim, nego i kao na dio svoje životne priče.

Priče u kojoj Bog nije uklonio svaku slabost, nego me uči da i kroz nju mogu biti korisna, da mogu ohrabriti nekoga tko se skriva, da mogu progovoriti u ime onih koji još ne pronalaze dovoljno hrabrosti za vlastiti glas.

Bog je moj glas pretvorio u svjedočanstvo.

Nekad sam mucala i sramila se. Danas mucam, ali se ne sramim.

Moje mucanje –  svjedočanstvo je Njegove snage u mojoj slabosti.

Međutim, ne mislim da je dovoljno samo promijeniti način razmišljanja pa će mucanje nestati. Mucanje je stvarna govorna poteškoća. Ali naš život ne mora biti sveden na taj naš problem.

I na kraju, možda je to ono najvažnije što sam naučila: ne mogu uvijek birati svoje poteškoće, ali mogu učiti kako ću s njima živjeti.

Ono što sam nekad željela sakriti – danas postaje dio poruke koju želim prenijeti drugima.

Zato više ne želim biti nevidljiva.

Znam da nekima možda idem na živce kada ponovno govorim o mucanju. Ali, znate što? Ne moramo svima biti lijepa priča. Ne moramo svima biti po volji. Mislim da je važnije da budemo iskreni nego svima prihvatljivi.

Jer Bog se ne služi samo našim jakim stranama. Ponekad upravo kroz ono čega se najviše sramimo otvara prostor da nekome drugome pokažemo kako nije sam.

„Život bez filtera“ emisija je autorice Vlatke Bakran Burić koja bilježi male, ali snažne životne trenutke – geste dobrote, ohrabrenja i ljepotu svakodnevnih detalja. Namijenjena je svima koji žele u užurbanom ritmu dana zastati, osluškivati i zahvaljivati. Emitira se na Hrvatskom katoličkom radiju subotom i nedjeljom u 7 sati.