Puno ime sv. Jeronima je Sofronije Euzebije Jeronim (Hieronymus Sophronius Eusebius). Rodio se između 340. i 350. godine u dobro stojećoj kršćanskoj obitelji u gradiću Stridonu na granici Dalmacije i Panonije. Gdje se točno nalazio Stridon, koji su Goti porušili još za Jeronimova života, do danas nije sigurno utvrđeno. Stridon je vjerojatno bio u današnjem Grahovu u Bosni. 

O Jeronimu pouzdano znademo da je rođen u Rimskoj Dalmaciji, kako on o sebi piše u Popisu crkvenih pisaca (De viris illustribus – O slavnim muževima.), a i kolege mu spominju da je Dalmatinac. Znademo i to iz njegovih riječi da je imao jednoga brata Paulinijana koji je postao svećenik i jednu sestru kojoj ne znamo ime. Otac mu se zvao Euzebije, a majčino ime nam nije poznato. Jedna teta mu se zvala Kastorina.

U rodnome mjestu Jeronim je stekao prva znanja i nauke. U kući je govorio ilirski. Školovao se u Rimu kod poznatog gramatika Elija Donata. U duhu tadašnjeg vremena učio je retoriku i proučavao klasike, osobito Terencija i Virgilija. Latinski je smatrao svojim jezikom. Mnogo je putovao, za što je trebalo mnogo novca, i uvijek je uza se nosio svoju veliku biblioteku. Prijatelj mu je bio Rufin s kojim je neko vrijeme boravio kao monah u Akvileji.

Jeronim je u mladosti počinio mnogo toga za što se kasnije kajao. U Rimu je često posjećivao katakombe i razmišljao o Kristovoj muci. Odlučio se postati dobar kršćanin. Krstio ga je sam papa Liberije oko 365. godine, na što je on bio jako ponosan. Nakon krštenja otišao je u Trier, gdje je upoznao i zavolio monaštvo. Nakon određenog vremena spustio se na Jug i neko vrijeme boravio u Akvileji. Na Istok je otišao 373. godine, i na putu za Jeruzalem teško se razbolio u Antiohiji. Čim je ozdravio povukao se u pustinju Kalkis u Siriji, gdje je proživio pustinjačkim životom pet godina. Živio je strogim pokorničkim životom. Slušao je Apolinara iz Laodiceja, koji je poslije postao biskup. Usavršavao je znanje grčkoga i učio hebrejski i aramejski jezik te proučavao Sveto pismo. Sve je to činio iz pokore. Udarao se kamenom u prsa i govorio:

Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac (Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum.).

U to vrijeme antiohijski ga je biskup Paulin zaredio za svećenika uz uvjet da i nadalje ostane monah i da se ne veže za jednu mjesnu crkvu. Nakon svećeničkog ređenja odmah je otišao na put u Carigrad gdje je slušao velikog Kapadočanina sv. Grgura Nazijanskog. Tu se još više oduševio za Origena i pod vodstvom Grgura preveo mnoga njegova djela na latinski jezik.

Papa Damaz I. pozvao je Jeronima zajedno sa sv. Epifanijem i Paulinom u Rim na sabor, koji se bavio melecijanskim raskolom. Boravak u Rimu imao je za Jeronima veliko značenje. Papa Damaz ga je uzeo za svog tajnika, povjerio mu razne crkvene poslove, kao što su primjerice sastavljanje odgovora na saborska pitanja koja su stizala sa Zapada i s Istoka, te reviziju biblijskog teksta Itale. Jeronim je bio najpodesnija osoba kojoj se mogla povjeriti pastorizacija muževa i žena iz visokih rimskih krugova. On ih je znao oduševiti za kršćanski život. Među njima bile su i bogate udovice Paula i Marcela, koje su čitav svoj imetak darovale u crkvene svrhe. Nakon dvije godine, krajem 384. godine, umro je papa Damaz. Jeronim je napustio Rim i otišao na Istok. Posjetio je Palestinu i Egipat, gdje se susreo s Didimom Slijepcem.

Jeronim se konačno nastanio u Betlehemu, u blizini mjesta Isusova rođenja. Podigao je dva samostana sa školama: jedan za muškarce, kojim je sam upravljao i drugi za žene, kojim je upravljala sv. Paula te prenoćište za hodočasnike. Jeronim je tu razvio veliku djelatnost. Dao je monasima da prepisuju knjige. Usavršavao je svoje znanje židovskog i aramejskog jezika kod učenih rabina. Znao je sva tri biblijska jezika: grčki, latinski i hebrejski. Tu je prevodio Sveto pismo s originala na latinski i pisao povijest kršćanske literature (De viris illustribus) i komentare na Svete knjige i mnoštvo pisama.

Na kraju svoga životnog puta mnogo je trpio od bolesti očiju i drugih nedaća, ali književni rad nije napuštao. Umro je 30. rujna 420. godine pišući veliki komentar na knjigu proroka Jeremije, koji je ostao nedovršen. Pokopan je blizu mjesta Isusova rođenja. Posmrtni ostatci su mu u 14. stoljeću prenešeni u Rim u baziliku sv. Marije Velike (Santa Maria Maggiore).

Jeronim je 35 godina proboravio u Betlehemu. On je istovremeno i literat i asket. Silno je mnogo radio. Izvrsno je poznavao Istok i istočne jezike, i sve je to pretočio na Zapad i na latinski jezik. Stoga ga s pravom smatramo jednim od najznačajnijih predstavnika latinske književnosti.