Olimpijci iz Osnovne škole Mate Lovraka iz Nove Gradiške, Osnovne škole Tina Ujevića iz Krivodola, Osnovne škole Tučepi, Gimnazije Velika Gorica, Srednje škole Ivana Meštrovića iz Drniša i XV. gimnazije iz Zagreba, zajedno sa svojim mentorima i članovima Državnog povjerenstva za natjecanje, krenuli su iz Zagreba na putovanje u Vječni Grad, na izvore zapadno-kršćanske povijesti i civilizacije.

Padova i Asiz – gradovi svetih franjevaca

Olimpijci u Asizu

Put u Rim vodio ih je preko nezaobilazne Padove. U skladu s temom ovogodišnjeg natjecanja „Svjedoci Radosne vijesti u hrvatskom narodu“, osobitu pozornost posvećena je svetim ljudima iz našeg naroda koji su ostavili neizbrisive tragove u Katoličkoj Crkvi i europskoj kulturnoj baštini. Stoga, nošeni dobro poznatom izrekom „Krv nije voda“, uputili su se u svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića, sveca malenog rastom, ali velikog duhom. Moleći njegov zagovor, slavili su misu koju je predvodio fr. Anto Gavranović, zahvalni za sve darove kojima Gospodin neprestano obasipa, a osobito za ovo putovanje kojim je nagrađena marljivost, trud i ustrajnost olimpijaca tijekom protekle školske godine. U neposrednoj blizini sv. Leopolda posjetili su i poznato svetište sv. Antuna Padovanskog, „sveca cijeloga svijeta“, kojeg je Padova prihvatila s ljubavlju odajući mu trajno štovanje i iskazujući mu svoju pobožnost.

Sudionici putovanja sa željom da poput sv. Antuna budu spremni prihvatiti Božju volju i onda kad su jasno zacrtani planovi, uputili su se u grad Asiz, rodno mjesto sv. Franje i sv. Klare. Posjetili su bazilike u kojima se nalaze njihovi grobovi te baziliku sv. Marije od Anđela s kapelom Porcijunkula, pridružujući se rijekama hodočasnika koje već stoljećima obilaze ova sveta mjesta. Vodič Slavo Mandurić nadahnuto je pripovijedao o najpoznatijem asiškom siromahu podsjećajući na njegov život prepun dramatičnih obrata: od razmaženog bogataša do uznika, od imućnog nasljednika do siromaha koji je želio biti samo bogat Bogom. I zato mu je sve ostalo bilo suvišno. Njegov ideal bio je život po evanđelju u jednostavnosti, siromaštvu i slobodi duha. Utemeljitelj Reda manje braće, sv. Franjo Asiški svojim je primjerom privukao i sv. Klaru na put nasljedovanja Isusa Krista u novosti koju je on započeo. Tako je nastao red siromašnih gospođa: klarisa.

Rim – prijestolnica svijeta

Nakon sadržajno bogatog i molitveno ispunjenog dana stigli su u Rim, središnje odredište svog putovanja. Ovaj grad na sedam brežuljaka, utemeljen prije više od 2700 godina, u sebi skladno ujedinjuje tri različita povijesna „lica“ – antičko, kršćansko i suvremeno u jedan jedinstveni gradski oblik. Zbog vrhunskih umjetničkih ostvarenja Rim je prijestolnica svjetske kulture, ali i mjesto svjedočanstva duge i burne povijesti kršćanskog Zapada. Mnoge poznate osobe pronašle su u Rimu svoj kreativni izraz pa su tako i mnogi znameniti Hrvati ovjekovječili svoje ime u ovome gradu. Po jednom od njih naziva se i kutak hrvatske zemlje u Rimu: Dom hrvatskih hodočasnika bl. Ivan Merz, koji ih je toplo ugostio i u kojem su se zaista osjećali kao kod kuće.

Vatikan

Sljedeća tri dana sudionici putovanja upijali su ljepote kulturno-povijesne baštine Rima nadahnjujući se svetim životima i svjedočanstvom žive vjere brojnih svjedoka Evanđelja. Prvoga dana posjetili su baziliku sv. Ivana Lateranskog, prvu kršćansku crkvu koja nosi počasni naslov „Majka i glava svih crkava grada Rima i svijeta“. Na Lateranu je bilo sjedište rimskih biskupa od 313. do 1379. godine, tj. do povratka papa iz Avignonskog sužanjstva. Od 12. do 16. stoljeća u ovoj bazilici održano je pet ekumenskih koncila, što također govori o njezinoj važnosti za cijelu Crkvu. No ova bazilika ima osobito značenje za nas Hrvate jer je u njoj 640. godine papa Severin posvetio Ivana Ravenjanina za prvog nadbiskupa obnovljene solinsko-splitske nadbiskupije i imenovao ga Primasom Hrvata. Tim činom započelo je sustavno pokrštavanje našeg naroda. Tako Hrvati već od 7. stoljeća ulaze u krug kršćanskih naroda Europe. Osim toga, s bazilikom sv. Ivana Lateranskog, osobito s njezinom krstionicom, povezuju nas relikvije Solinskih i Istarskih mučenika koje su pohranjene u kapeli sv. Venancija. Za to je zaslužan papa Ivan IV., rodom iz Dalmacije, koji je 641. godine poslao opata Martina da otkupi kosti svetih mučenika od nepokrštenih Hrvata. Njegov nasljednik, papa Teodor I. dao je, također, u 7. stoljeću izraditi mozaike s njihovim likovima u prirodnoj veličini. Ispunjeni ponosom i radošću, hodočasnici su molili zagovor naših svetih predaka za dragu nam domovinu Hrvatsku i sve njezine ljude.   

U neposrednoj blizini sv. Ivana Lateranskog hodočasnici su posjetili i Svete Stepenice koje je iz Jeruzalema u Rim dala prenijeti carica Jelena, majka cara Konstantina. Građevinu u kojoj se nalaze podigao je Siksto V., papa hrvatskoga podrijetla, veliki graditelj Rima. Noseći u mislima i molitvama sve drage ljude i njihove potrebe, sudionici nagradnog putovanja prošli su na koljenima put po kojemu je naš Gospodin išao na suđenje k Pilatu. Za nas. Za naše spasenje. Neizmjerna je veličina te ljubavi i žrtve. Hoćemo li je ikada moći do kraja razumjeti?

A tko nam tu može bolje pomoći od one koja je u sebi pohranjivala događaje vezane uz njezinog Sina i prebirala ih u svom srcu (usp. Lk 2,19)? Hodočasnici su se uputili, stoga, prema bazilici sv. Marije Velike, prvoj crkvi posvećenoj Majci Božjoj koja je, prema predaji, podignuta na mjestu na kojem je u kolovozu daleke 356. godine pao snijeg. Gospa Snježna, koja se od 440. godine štuje 5. kolovoza, dozvala im je na trenutak u sjećanje teške i tamne oblake koji su bili nadvijeni nad hrvatskim nebom devedesetih godina prošloga stoljeća i veličanstvenu Oluju koja je potom uslijedila. Pod zaštitom Blažene Djevice Marije i s njezinom krunicom oko vrata izvojevana je tada još jedna pobjeda. Zato nimalo ne čudi da je i bl. Alojzije Stepinac, veliki štovatelj Majke Božje, upravo u prvoj Marijinoj crkvi, uz relikvije betlehemskih jaslica, slavio svoju mladu misu. Majka Božja bila mu je snaga i utjeha u najtežim trenutcima njegovoga života, a poziv na njezino štovanje ostavio je u duhovnoj oporuci svom ljubljenom hrvatskome narodu.

U poslijepodnevnome dijelu posjetili su crkvu sv. Petra u okovima u kojoj se nalazi jedno od najvećih umjetničkih djela čovječanstva, Michelangelov Mojsije. Autor, inspiriran događajem opisanim u trideset i četvrtom poglavlju knjige Izlaska, u kojem Mojsije nakon četrdeset dana boravka na Sinaju našavši svoje sunarodnjake kako se klanjaju zlatnom teletu, pun srdžbe i bijesa razbija ploče Božjeg zakona. Upravo ti dramatski elementi izbijaju iz kamena koji je Michelangelo oblikovao u vrhunsko likovno djelo. Kažu da je i sam bio toliko oduševljen svojim ostvarenjem da je jedanput udario Mojsija čekićem po koljenu i uzviknuo: „Govori!“ Za Hrvate je ova crkva osobito važna jer se u njoj nalazi grob te medaljon s likom i ploča s natpisom u čast Julija Klovića, svećenika i slikara minijaturista kojeg je majstor Vasari nazvao „Hrvatski Michelangelo“.

Šetnjom od Colosseuma i Konstantinovog slavoluka te forumom do Oltara domovine i Piazze Venezia, stigli su do Kapitolija i crkve sv. Marije od nebeskog oltara u kojoj se nalazi kip svetog Djetešca, ali i grob posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače Kotromanić. Stoga ova crkva također ima veliko značenje za Hrvate. Katarina je, naime, predstavljala čvrstu vezu Hrvata, osobito onih iz Bosne, s Rimom i sv. Ocem papom. Ona je pred najezdom turske vojske uspjela pobjeći u Rim, ali njezina obitelj bila je razorena: suprug ubijen, a djeca odvedena u ropstvo. Unatoč tomu, Katarina je nastavila živjeti u Rimu svetačkim životom. Štuje se kao hrvatska heroina koja je usprkos obiteljskoj tragediji brinula za svoju zemlju. 

Prepuni dojmova, u predvečerje prvog dana provedenog u Rimu uputili su se u samostan Družbe kćeri milosrđa. Sestra Mirjam Gadža radosno je dočekala hodočasnike i podsjetila na život i djelovanje njihove utemeljiteljice bl. Marije Propetoga Petković. Osjećali su se počašćeno što su mogli posjetiti ovaj samostan upravo na blagdan blaženice, 9. srpnja i s njezinim sestrama slaviti sv. misu u kapeli samostana. Poseban pečat ostavila je na hodočasnike jednostavnost sobe u kojoj je boravila blaženica posljednjih godina svoga života, ovisna o tuđoj pomoći. Možda su im se upravo zbog toga urezale u pamćenje njezine riječi: „Idite u školu križa i tamo ćete pronaći odgovor na sve.“ Ili zbog toga što je upravo križ ono što želimo izbjeći?

Sljedeći dan posjetili su Vatikan, središte Katoličke Crkve i jedno od najvažnijih mjesta hodočašća. Ulicom pomirenja stigli su na Trg sv. Petra čiji elipsasti oblik s četiri reda stupova podsjeća na otvorene ruke koje žele zagrliti svakog čovjeka. Potom su razgledali baziliku sv. Petra, najveću i najljepšu crkvu na svijetu. Izgrađena je na mjestu nekadašnje bazilike koju je nad grobom sv. Petra dao podignuti car Konstantin. U bazilici se nalazi neprocjenjivo povijesno i umjetničko blago, a osobitu pozornost privukla im je glasovita Michelangelova Pietá, jedno od njegovih prvih umjetničkih djela i jedino djelo koje je potpisao. U ovoj veličanstvenoj bazilici uočili su na više mjesta tragove hrvatskoga čovjeka koji su ih ispunili ponosom i velikim zadovoljstvom. Na ulazu u baziliku na „Vratima Smrti“ ugledali su lik bl. Alojzija Stepinca koji je izradio talijanski kipar Manzoni, a u kripti bazilike Duknovićev kameni reljef Bogorodice s djetetom koji je po želji sv. Ivana Pavla II. bio postavljen na njegov grob. Iznenađenju nije bilo kraja kad su čuli da je kupolu, Michelangelovo remek-djelo, spasio od urušavanja Ruđer Bošković, hrvatski isusovac, znanstvenik, filozof i diplomat. 

U poslijepodnevnom dijelu nastavili su obilaziti rimske trgove s prekrasnim fontanama i crkve od kojih se osobito ističu: Pantheon koji je početkom 7. stoljeća papa Bonifacije IV. posvetio presvetoj Bogorodici i svim svetim mučenicima te crkva Srca Isusova u kojoj se nalazi grob Bartola Kašića, hrvatskog isusovca, autora prve hrvatske gramatike i prvog hrvatsko-talijanskog rječnika te prevoditelja Biblije na hrvatski jezik. Hrvatski zavod sv. Jeronima zbog unutanjih radova nisu mogli posjetiti, ali su zastali u predvorju i osmotrili djela ruku hrvatskih umjetnika: Meštrovićeve reljefe sv. Jeronima i pape Siksta V. te Kljakovićeve mozaike s motivima iz hrvatske povijesti.

Trećeg posljednjeg dana u vječnom gradu posjetili su Kalistove katakombe. Susreli su jedan podzemni svijet iz kojeg smo mogli iščitati život i običaje prvih kršćana, a nadasve živu vjeru u Isusa Krista koja se stoljećima vjerno prenosi s generacije na generaciju jer Krist je uvijek isti: i jučer i danas i sutra. O tome svjedoče simboli i natpisi iz katakombi koje je apostol hrvatske mladeži bl. Ivan Merz uzeo za svoj epitaf: „u miru katoličke vjere“ i „blažen u pokoju i miru“. 

Nakon katakombi, posjetili su baziliku sv. Pavla izvan zidina, četvrtu veliku rimsku baziliku, a drugu po veličini u Rimu. Kao i bazilika sv. Petra, izgrađena je na mjestu nekadašnje bazilike koju je dao podignuti car Konstantin na mjestu mučenja sv. Pavla. U prvoj polovici 19. stoljeća crkva je bila potpuno uništena u požaru. No zahvaljujući mnogim dobročiniteljima, među koje se ubraja i biskup Josip Juraj Strossmayer koji je darovao slavonsku hrastovinu za krov, crkva je iznova podignuta. Moleći Apostolsko vjerovanje na grobu sv. Pavla, mjestu gdje je kardinal Franjo Šeper slavio svoju prvu sv. misu i potvrđujući svoje jedinstvo s Petrovim nasljednikom, uputili su se prema Montecassinu.

Montecassino i Orvieto – opatija i gradić utemeljeni na stijeni

Benediktinska opatija Montecassino, poput utvrde na brijegu, još izdaleka je privukla našu pozornost. Utemeljio ju je sv. Benedikt iz Nursije, osnivač benediktinskog reda i otac zapadnog redovništva. Benediktinska opatija Montecassino bila je tijekom povijesti više puta devastirana, a najteža razaranja pretrpjela je za vrijeme Drugog svjetskog rata. Osim groba sv. Benedikta i sv. Skolastike, njegove sestre blizanke i utemeljiteljice ženskog benediktinskog reda, sve drugo bilo je razoreno. Tijekom proteklih godina, zidine opatije potpuno su obnovljene. No ono što je ostalo nenadoknadivo jesu ljudski životi: preko 20.000 vojnika ostalo je zauvijek na Montecassinu. Kao nijemi svjedok tragičnog događaja, u neposrednoj blizini opatije nalazi se groblje poljskih vojnika, bolan podsjetnik na jedno vrijeme u kojem je ljudski život malo vrijedio. U molitvi za sve poginule, hodočasnici su se sjetili i hrvatskih branitelja koji su dali ono najdragocjenije, svoj život, za „krst časni i slobodu zlatnu“. 

Olimpijci u Montecassinu

Na povratku u domovinu posjetili su Orvieto, pitoreskni gradić na vulkanskoj litici koji u svojim temeljima skriva etrursko naselje i grobnice s freskama iz 4. stoljeća prije Krista. No najveća znamenitost Orvieta je gotička katedrala posvećena Velikoj Gospi koju je papa Lav XIII. nazvao „zlatnim ljiljanom talijanskih katedrala“. Njezinu gradnju započeo je papa Urban IV. krajem 13. stoljeća u trajni spomen na čudo koje se dogodilo u Bolseni, gdje se, prema predaji, na posvećenoj hostiji pojavila krv koja je počela kapati na oltar. Od tog događaja cijela Zapadna Crkva slavi svetkovinu Tijelova, proslavu Presvetog Tijela i Krvi Kristove pod prilikama kruha i vina. 

Olimpijci u Orvietu

Putovanje je brzo prošlo, ali sjećanje na njega ostat će trajno pohranjeno u našim mislima i srcima. Ispunjeni ponosom što su u Rimu, gradu muzeju, mnogi hrvatski umjetnici i dobročinitelji dali svoj obol i što smo od stoljeća 7. čvrsto povezani s Petrovim nasljednikom, sudionici nagradnog putovanja u organizaciji Hrvatske biskupske konferencije, uputili su se svojim domovima. Možda će neke slike izblijedjeti, možda će neke podatke zaboraviti, ali činjenicu da pripadaju Kristovoj obitelji, njegovoj Crkvi, ništa ne može zasjeniti. Zahvalni najprije Gospodinu koji vodi našu povijest kao i svima onima koji su nam omogućili ove dane ispunjene ljepotom, zajedništvom i molitvom hodočasnici su stigli u Zagreb.