Kad je sam Isus umro, dolikovalo je, da i Majka njegova bude u tom Sinu slična.

Smrt Marijina je također dokaz, da je ona imala obično ljudsko tijelo, a ne, kako su neki krivovjerci mislili, da je imala nebesko ili nekakvo tobože anđeosko tijelo. Ne, bilo je u nje pravo ljudsko tijelo, koje je smrti podvrženo bilo. Niti sadrži smrt u sebi kakvo nesavršenstvo, koje ne bi dolikovalo Majci Božjoj. Ne, smrt je kazna; pa ako nevin čovjek Boga radi pretrpi kakvu kaznu, može si steći veliku zaslugu pred Bogom i umnoženje milosti. Zato se i veli u sv. Pismu, da je „smrt svetih dragocjena u očima Božjim“ (Ps. 115, 5).

Nema dakle razloga da podvojimo, je li nije li umrla Blažena Djevica Marija, jer u tome nema zla, to manje, što je, kako već spomenusmo, umro i sam Isus. 

Drugo je pitanje, kako je umrla?

Je li naime od kakve bolesti, možda i dugotrajne, obolila i onda umrla; ili je od staračke slabosti preminula, ili nije bilo nikakvog naravnog razloga smrti, čini se, da je ovo drugo istina. Tako uči i sv. Bernardo, da je bolest, od koje umrije Marija, bila vatra ljubavi Božje, s koje bi bilo nje već davno nestalo s ovoga svijeta, da nije Bog drugačije htio. Pa to je način smrti uzvišeniji i zato za Mariju prikladniji radi nevinosti i čistoće njezine.

Nije dakle bilo u nje tjelesne bolesti, radi koje bi uslijedila smrt; nije bilo u nje ni staračke slabosti; već je silna ljubav i goruća želja za Isusom bila najbliži uzrok njezinog preminuća.

Može se naime dogoditi, da od žestokoga čuvstva i silne napetosti duha oslabi tijelo, da sile tjelesne malo po malo popuste, dok tijelo sasvim ne smalakše, tako da duša ne može više s njim spojena ostati. Pa ako imamo pred očima, da se tu radi o prečistoj i bezgrješnoj Djevici, o presvetoj Bogorodici, o najsretnijoj i najžalosnijoj majci, o blagoslovljenoj među ženama, onda moramo uzeti, da ona nije svršila kao obične žene, nego da je i njezina smrt slavna i dična. Pa u tom smislu i govore starinske predaje.

Najprije doznajemo, da je njoj anđeo iz neba dojavio uru i čas, kad će se preseliti s ovoga svijeta u naručaj Sina svoga.

Blažena Djevica Marija / Foto: Depositphotos

Tu je milost Bog dragi, kako čitamo u životu svetaca, mnogim odabranim dušama iskazao, da im je prorekao dan, uru i čas njihove smrti. Nije dakle sasvim vanredna i neobična stvar, što Bog nije ni Blaženoj Djevici Mariji zatajio ure ni časa njezinog prelaza s ovoga svijeta.

Obične bi ljude ovakva vijest uznemirila, uplašila i rastužila. Ali presveta Bogorodica primila je tu vijest s neopisivom radošću i javila to kršćanima. Oni se na tu vijest rastužiše, ali se brzo i utješiše i ohrabriše, kad ih ona uvjeri, da će se uvijek za njih Sinu svojemu moliti. Iza toga uredi svoj stan, kao da se približava velika svetkovina.

Pa to i jest bila velika svetkovina za nju, kad je imao doći Sin Božji po nju, da ju uzme k sebi u nebeski raj.

I druga je jedna stvar, koju doznajemo po predaji, da su naime svi apostoli po nadahnuću Božjem došli u to vrijeme u Jeruzalem, da još jednom na ovom svijetu vide Blaženu Djevicu Mariju, da budu nazočni kod njezinog svetog preminuća i da se njoj još jednom na koncu života poklone i dobiju od nje posljednji blagoslov. To je bila odluka Božje providnosti, a sasvim je dolikovalo, da učenici Isusovi, tadašnji biskupi, barem nekoliko njih, budu nazočni kod sprovoda Majke Božje. Da je taj dolazak sv. apostola veoma godio srcu Blažene Djevice Marije, samo se po sebi razumije; ona je iz sve duše Bogu zahvaljivala i na toj utjehi, što joj je milostivo priredio.

Ne ćemo pogriješiti, ako ustvrdimo, da je Blažena Djevica Marija, pošto se pozdravila s pojedinim apostolima, od njih čula, kako se Crkva Kristova širi. Svaki je od njih njoj pripovijedao, što se je njemu dogodilo, kako je Gospodin čudesima potvrđivao istinu, koju su oni pripovijedali i kako se broj kršćana dan na dan množi. Do zadnjega svojega daha mislila je ona i brinula se za kraljevstvo Sina svojega na zemlji.

I već nastupila noć. Svjetlo od svjetiljaka podavalo njezinom licu još veći sjaj i milotu, da je sve prisutne duboko ganulo.

Kad je na to Blažena Djevica Marija stala se opraštati od apostola, hrabreći ih neka se ne boje progonstva, ni muka, ni smrti, što budu morali pretrpjeti za Krista, i obećavajući im svoju pomoć, porazdijeli ono malo ruha, što je njezino bilo, pobožnim ženama, koje također bijahu nazočne kod preminuća.

Na to se zadubi njezina duša u stvari nebeske, te ona poče apostolima govoriti o nebeskom kraljevstvu tolikim žarom srca, da su se slušatelji divili.

Videći napokon, gdje dolazi po nju Gospodin u svijetlom oblaku i u pratnji nebrojenoj od anđela, lice joj posu rumen, a oči zasjaše nebeskim sjajem; cijelo joj se biće preobrazi; na to raširi ruke, da blagoslovi posljednji put apostole, a zatim uzdahne po posljednji put izgovorivši riječi:

U ruke tvoje, o Gospode, izručam duh, svoj,

i nakon što je izgovorila te zadnje riječi, izdahnu. I Gospodin uze njezinu dušu i odvede ju usred zborova anđeoskih ravno u nebeski raj.

Tako eto kazuje pradavna crkvena predaja.

Marijino lice ostade preobraženo i poslije smrti. Milost i sjaj ostade nepromijenjeno rasprostrta po licu. Pogled na njezin sveti obraz tješio je tužne apostole i sjećao ih na riječi Isusove: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, pa ako i umre, živjet će. I svatko, koji živi i vjeruje u mene, ne će umrijeti na vijeke“ (Iv. 11, 25, 26.).

Gledajući njezino sveto tijelo, gdje mirno počiva, a duša joj već u blaženstvu i slavi, vidjeli su svojim očima, kako su istinite one riječi, što ih je anđeo Gabrijel rekao Mariji: „Milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama“ (Luk. 1. 28.).

Dođe napokon i vrijeme da se tijelo Blažene Djevice Marije sahrani. Na određeno mjesto blizu vrta Getsemanskog poni­ješe apostoli sv. tijelo na nosiljci, a veliko mnoštvo vjernika pratilo je povorku, pjevajući psalme i svete pjesme, dok čete anđela, pridruživši se ovomu sprovodu, uzveličaše ga svojim nebeskim pjevanjem. Bila je to više svečanost i slava, negoli žalobni sprovod.

Nije nitko imao razloga da plače, nego više da se raduje i veseli blaženstvu i slavi presvetu Bogorodicu.

Sveto tijelo odmah sahraniše u kamenu grobnicu u dolini josafatskoj i zatvoriše ju kamenom pločom.

Kod ljudi je običaj, da barem prvih dana iza ukopa opet posjete grob svojih milih pokojnika. Svaki dan obično idu na grob, gdje se ponovi naravno žalost njihova, ali i utjeha se odatle crpi. Tako su, kako doznajemo iz pradavne crkvene predaje, i apostoli i kršćani jeruzalemski radili, te kroz tri dana ostali kod groba moleći i pjevajući svete pjesme, i proseći pomoć u nebeske majke, koju eto izgubiše na ovom svijetu, ali da im bude moćnija zagovornica na nebu. I kad god bi ondje anđeli bili, čuli bi na nebu pjevanje anđeosko od neopisive krasote.

I to doznajemo po pradavnoj crkvenoj predaji, da jedan od apostola – bio je to sv. Toma – nije prispio na sprovod Blažene Djevice Marije, nego došao upravo, kad su se apostoli vraćali s groba. Žaleći veoma, što nije zatekao Blaženu Djevicu živu, zaželi da barem vidi još jednom njezino nebesko lice i zamoli apostole, neka otkriju grobnicu – bilo je to treći dan nakon smrti – i kad pogledaše u nju, nađoše da je prazna.

Tijela u njoj ne bijaše, već samo plahte, u koje je bilo sv. tijelo umotano, a ugodan miris napunjao je grobnicu.

Tomu se naravno začude apostoli, a prva misao, koja im sunula u glavu, bijaše ta, da je Blažena Djevica Marija uskrsnula na nebo. O tom su se kasnije sve više uvjerili i drugim vjernicima pripovijedali; i tako se ta predaja sačuvala do dana današnjega.

Ulomak o Marijinom preminuću, uz dopuštenje nakladnika Ognjište, preuzet je iz knjige „Život Blažene Djevice Marije“ autora Josipa Pazmana (2026).

O autoru: Tko je bio Josip Pazman i zašto je pisao o Kraljici Hrvata?

Rođen je 18. veljače 1863. u Pakracu, gdje je pohađao pučku školu, zatim gimnaziju u Požegi i u Nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu, maturiravši 1883. Na kolegiju „Germanico-Hungaricum“ pri Papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu filozofiju je doktorirao 1887., a teologiju 1890. Diplomiravši još crkveno pravo, vratio se u Zagreb, gdje je predavao klasičnu filologiju na Nadbiskupskom sjemeništu, a od 1894. moralno bogoslovlje na Bogoslovnom fakultetu, kojega je dvaput bio dekan.

Godine 1900. ponovno je u Rimu bio ravnatelj Zavoda sv. Jeronima. „Ubrzo nakon imenovanja, kao opunomoćenik hrvatskih nad/biskupa, podnio je kardinalu Vannutelliju nacrt papinske bule kojom se ukida kaptol svetojeronimske crkve i osniva Hrvatski zavod u Rimu, te donosi nacrt statuta Zavoda. Papa Lav XIII. je 1. kolovoza 1901. apostolskim pismom pod naslovom Slavorum gentem dokinuo kaptol, a gostinjac je pretvoren u svećenički zavod za hrvatski narod“ (I. Zvonar).

Josip Pazman / Foto: Glas Koncila

Promicatelj katoličkog tiska

No uskoro je zbog protivljenja Ugarske, Italije i Crne Gore uklonjen atribut „hrvatski“ iz imena Zavoda. Zbog pritisaka Pazman se potkraj studenoga 1901. vratio u Zagreb. Predavao je moralno bogoslovlje na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a 1912./13. obnašao je dužnost rektora Sveučilišta, piše Glas Koncila.

Urednik, pisac i prevoditelj, izniman je doprinos dao u obrani hrvatskih državnih prava i zagovoru da u Rimu ponese hrvatsko ime.

Istaknuo se kao urednik i promicatelj katoličkoga tiska i organizator. Godine 1897. osnovao je Marijinu kongregaciju za učenike Kraljevske gornjogradske gimnazije u Zagrebu. Godine 1904. preuzeo je uređivanje Katoličkoga lista te je bio suosnivač Hrvatskoga katoličkoga tiskovnoga društva, koje će izdavati dnevnik „Hrvatstvo“, a 1905. suosnovao je i kulturno-zabavnu udrugu Hrvatski katolički kasino.

Pravaš i borac za hrvatska prava

U politiku se uključio kao „član skupine oko lista Hrvatstvo (1904. – 1910.), koja je zagovarala aktivno uključivanje katolika u politički život“ (A. Biočić). Ta se skupina početkom studenoga 1906. povezuje s Hrvatskom radničkom zajednicom pa nastaje Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava, a poslije se združila s frankovačkom Strankom prava.

Jubilej mladeži: Hrvati u crkvi sv. Jeronima / Foto: Josip Konjarik / IKA

Gorljivo se zauzimao za hrvatsku državnopravnu suverenost, pa je s tim ciljem bio 1918. primljen kod cara i kralja Karla IV. Također je zagovarao jedinstvo Hrvata i Slovenaca.

Na Blagovijest 1919. uhićen je i bez podizanja optužnice zatvoren do 27. veljače 1920., zajedno sa Stjepanom Radićem, koji je o tome pisao. Zbog političkih pritisaka umirovljen je 1919.

Od 1923. bio je župnik u Župi sv. Petra u Zagrebu.

Uz članke o moralnim pitanjima, pisao je o raznim temama: emancipaciji žene, moralnoj naravi rata, hipnotizmu, uporabi glagoljice u bogoslužju, raznim filološkim pitanjima. Tu su i prikazi knjiga, polemike i osvrti na razne novinske članke i dr.

Za Društvo sv. Jeronima napisao je „Život Blažene Djevice Marije, presvete Matere Božje“ 1898./99., „Život sv. Josipa: po sv. pismu, po predaji sv. otaca i po nekim piscima“ 1900. i „Crkvene naredbe o zabrani i censuri knjiga ili Tumačenje apostolske konstitucije „Officiorum ac munerum“ 1904. Osobito je važan njegov prijevod „Zakonika crkvenog prava“ 1917.

Umro je 5. prosinca 1925. u Zagrebu. U rodnom Pakracu podignut mu je spomenik.