Sestre klarise-kapucinke nastale su oko 1538. godine. Živjele su po Pravilu sv. Klare. Od kapucina su preuzele konstitucije i nošnju, a kapucini su im bili duhovni vođe.

Glavni predmet njihova kontemplativno-asketskog života bila je Muka Kristova, zato su bile prozvane „Kćerima muke“.

Danas sve klarise imaju isto Pravilo i nove Konstitucije pa među njima nema bitnih razlika, zato se više i ne naglašavaju nazivi raznih ogranaka koji su nastali u povijesti Crkve i Reda.

Sv. Veronika doista je bila kći Muke, to se vidi iz njenog života. Križ i trpljenje dva su međusobno povezana sadržaja za sv. Veroniku. Mnogo je trpjela i to je strpljivo podnosila.

Trpjela je za grijehe ljudi, za Crkvu, za domovinu, za Europu, za kršćanske poglavare, za pobjedu Kristove vjere itd.

Ona je u svom Dnevniku zapisala da joj je sam Isus rekao:

Zvat ćeš se ljubimica Križa.

Godine 1694. godine Isus joj je stavio na glavu trnovu krunu. Te iste godine doživjela je mistične zaruke s Isusom, a 1697. godine na Veliki petak primila je svete rane Isusove.

Veronika Giuliani, krsnim imenom Orsola (ili Uršula), rođena je 27. prosinca 1660. godine, nedaleko Urbina u Italiji, u obitelji Franciska i Benedette Giuliani, koji su donijeli na svijet sedam djevojčica, od kojih su dvije umrle u ranoj dobi. Tata je želio sina.

Mama joj je pričala priče iz Biblije i davala joj je svete sličice, a ona je od njih pravila oltare po uzoru na one koje je vidjela u župnoj crkvi.

Umrla je kad je Orsoli bilo 6 godina. Nakon mamine smrti četiri kćeri su već bile otišle u samostan, a i peta najmlađa kćer Orsola je htjela poći.

Otac je nju najviše volio i htio je da bar ona ostane u svijetu, da zasnuje obitelj i da rodi djecu. Ali ona je imala poziv i već se od mladosti obećala Isusu. Tek kad je Orsola napisala ocu „prvo i posljednje“ pismo, kako ga je ona nazvala, on joj je onda dao blagoslov da i ona može poći u samostan.

Tako je ušla u kapucinski samostan u Città di Castello u Umbriji. Vršila je službu učiteljice novakinja 30 godina. Bila je obdarena mističnim darovima: viđenjima i porukama koje je priopćavala.

Po zahtjevima svojih duhovnika pisala je Dnevnik.

Umrla je 9. srpnja 1727. godine. Blaženom je proglašena 1804, a svetom 1839. godine.

Prigodom 300. obljetnice primanja svetih rana Kristovih Crkva ju je proglasila naučiteljicom Crkve. Tom prigodom sestre klarise iz Mikulića u Zagrebu objavile su njezin životopis pod nazivom Sv. Veronika Giuliani klarisa, iz pera p. Marijana Dominika Kovača i mr. Svevlada Slamniga, u Zagrebu 1997. godine.

Sv. Veronika Giuliani duboko je i zdravo shvaćala Mistično Tijelo Kristovo – Crkvu, u kojoj ona nadopunjava ono što nedostaje Kristovim patnjama (usp. Kol. 1,24).

Tako njezin život, iako skriven u klauzuri strogoga samostana, svojim molitvama, patnjama i djelima pokore, ima veliko značenje kod obraćenja duša i Crkvi donosi svjetlo.

Njezin život i nama danas u 21. stoljeću svijetli kao uzor i ohrabrenje da i mi molimo i činimo što možemo za dobro svijeta i Crkve.