Zrno gorušičino razvije se u stablo te se ptice nebeske gnijezde po njegovim granama. (Mt 13, 31, 32)

Liturgija dana (27. srpnja):

Prvo čitanje:
Jr 13,1-11
Narod će postati kao tvoj pojas koji nije više nizašto.

Ovako mi reče Gospodin: »Idi i kupi sebi lanen pojas i opaši bokove. Ali ga u vodu ne umači.« I kupih pojas po riječi Gospodnjoj i opasah bokove. I dođe mi drugi put riječ Gospodnja: »Uzmi pojas što si ga kupio i njime se opasao, digni se, idi do rijeke Eufrata i sakrij ga ondje u pukotinu pećine.« I odoh i sakrih ga kraj Eufrata, kako mi Gospodin zapovjedi.
Poslije mnogo dana reče mi Gospodin: »Ustaj, idi na Eufrat pa uzmi odande pojas za koji ti zapovjedih da ga ondje sakriješ.« Odoh na Eufrat, izvukoh i uzeh pojas s mjesta gdje ga bijah sakrio, i gle: pojas istrunuo, ne bijaše više nizašto.
Tada mi dođe riječ Gospodnja: »Ovako govori Gospodin: Tako ću uništiti silnu oholost Judeje i Jeruzalema. Narod taj opaki koji ne sluša mojih riječi, nego slijedi okorjelo srce svoje i trči za drugim bogovima da im služi i da im se klanja, postat će kao tvoj pojas koji nije više nizašto. Jer kao što pojas prianja uz bedra čovjekova, tako sam htio da sav dom Izraelov i sav dom Judin prianja uza me — riječ je Gospodnja — da budu moj narod, moj dobar glas, moj ponos, moja slava i čast. Ali nisu poslušali!«

Psalam:
Pnz 32,18-21
Odnemaruješ Boga koji te rodi!

Odnemaruješ Stijenu što te na svijet dade,
ne sjećaš se više Boga koji te rodi!
Vidje to Gospodin, i u gnjevu svojem
odbaci sinove svoje i kćeri.

»Lice ću im svoje sakriti, reče,
i vidjet ću što će biti od njih.
Jer izopačeno je to koljeno,
sinovi u kojima vjernosti nema.

Ništavnim me bogom na ljubomor izazvaše,
razdražiše me ništavilima svojim.
I ja ću njih ljubomornim učiniti, pukom ništavnim,
razdražit ću ih glupim nekim narodom!«

Evanđelje:
Mt 13,31-35

U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.«
I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.«
Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba — da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša, biokovski dekan i župnik župe Vrgorac:

Postoje trenutci kada nam se čini da ono što činimo nema gotovo nikakvog smisla.

Roditelj se pita isplati li se i dalje strpljivo odgajati dijete koje kao da ne sluša. Učitelj se pita ostaje li išta od njegovih riječi. Supružnici nakon mnogo godina zajedničkog života pomisle da su male geste pažnje izgubile svoju vrijednost. Starija osoba možda pomisli da više nikome nije potrebna. A i vjernik se katkad zapita ima li smisla svake nedjelje dolaziti na misu, svakodnevno izmoliti „Očenaš“ ili učiniti neko dobro djelo koje nitko neće primijetiti.

Baš u takve misli Isus danas unosi dvije jednostavne slike – gorušičino zrno i kvasac.

Gorušičino zrno toliko je sitno da ga gotovo možete izgubiti među prstima. Kvasac je tek mali dio tijesta. Ni jedno ni drugo na prvi pogled ne izgleda važno. Pa ipak, upravo iz toga malenoga nastaje nešto veliko. Iz zrna izraste stablo, a mali komadić kvasca promijeni cijelo tijesto.

Bog često djeluje upravo tako – tiho, strpljivo i gotovo neprimjetno.

Mi živimo u vremenu velikih brojki. Broj pratitelja, pregleda, lajkova, uspjeha, rezultata često postaje mjerilo vrijednosti. Navikli smo da sve bude brzo i odmah vidljivo. Ako nema trenutnog učinka, lako zaključimo da nema ni smisla.

Ali Božja logika potpuno je drukčija.

Najveće promjene u životu često započinju nečim što je jedva primjetno. Jedna iskrena isprika može obnoviti narušeni odnos. Jedan razgovor može nekome vratiti nadu. Jedna molitva može promijeniti srce. Jedna odluka da danas budemo malo bolji nego jučer može tijekom godina promijeniti cijeli život.

Nitko od nas ne zna koliko daleko može doprijeti jedno učinjeno dobro.

Možda se sjećate učitelja koji vas je jednom pohvalio kada ste bili dijete. Možda još uvijek pamtite nečiji osmijeh u trenutku kada vam je bilo najteže. Možda vas je upravo jedna rečenica vratila Bogu. Tko je to tada izgovorio, vjerojatno nije ni slutio koliko će ploda donijeti.

Tako djeluje Božje kraljevstvo. Ono ne raste bukom, nego vjernošću. Ne osvaja svijet silom, nego ljubavlju. Ne traži velike pozornice, nego otvorena srca.

Zato je današnje Evanđelje i veliko ohrabrenje. Nemoj podcjenjivati male početke. Nemoj misliti da tvoje dobro nema vrijednosti samo zato što ga nitko ne vidi. Bog vidi. I On zna kako iz najmanjeg sjemena izvesti najveći plod.

Možda je upravo danas dovoljno učiniti samo jednu malu stvar: nazvati roditelje, pomiriti se s nekim, zahvaliti osobi koju često uzimamo „zdravo za gotovo“, zastati na nekoliko minuta u molitvi ili nekome uputiti riječ ohrabrenja.

To su mala zrna. Ali u Božjim rukama ona mogu postati veliko stablo pod čijim će granama jednog dana netko drugi pronaći mir.

Neka nas zato danas ne obeshrabri malenost naših početaka. Jer Bog nikada ne pita koliko je veliko sjeme koje mu donosimo. On samo pita jesmo li ga spremni posijati.