Katolička Crkva i životinje II. dio

Imamo i u Novom zavjetu mjesto gdje možemo pročitati nešto o životinjama. U Matejevom evanđelju se govori ovo: “Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega“ (Matej 10,29). Govori nam Isus.

Dakle, iz ovoga teksta vidimo kako se Bog jako brine za životinje jer su kao i čovjek Njegova stvorenja. No, isto tako nalazimo u Bibliji da je sve to, što je stvorio, podložio čovjeku. Tako psalmista to lijepo opisuje: „Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži: ovce i svakolika goveda, i zvijeri poljske k tome, ptice nebeske i ribe morske, i što god prolazi stazama morskim“ (Psalam 8, 6-9).

Kućni ljubimci su u toj kategoriji. Ako smo neke životinje sebi podložili bilo kao stoku koja nam služi ili kao kućne ljubimce, tada moramo znati da pred Bogom za njih imamo odgovornost. Ukoliko smo za te životinje preuzeli brigu, tada smo to onemogućili Bogu i tada mi moramo biti kanali Božje brige za njih. To je načelo koje proizlazi iz Biblije. Dakle, možemo imati veliku ljubav prema životinjama ali im ne smijemo davati dostojanstvo čovjeka.

Neki čak prave grobove za kućne ljubimce. Stavljaju čak i križeve na grob svojih kućnih ljubimaca. I mole se nad tim grobovima. To je svetogrđe. To se ne smije. To je pretjerano ponašanje. Čak i pomalo djetinjasto. Možemo reći da biblijski gledano, i čovjek i životinja jesu Božja stvorenja. “Bog načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku, i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati… No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on” (Post 2,19). Mora se jasno reći da čovjekovo dostojanstvo više i veće nad životinjskim. No, životinja ne može čovjeku biti “pomoć kao što je on”, Bog stvara “ženu pa je dovede čovjeku” (Post 2,22). Da se ne bi pogrešno shvatilo, tu se ženu ne svrstava u isti red sa životinjom.

Uz mnoštvo tekstova u Bibliji čovjek ne smije mučiti životinju, ali je smije ubiti i njome se hraniti: “Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem kao što vam dadoh zeleno bilje” (Post 9,3). Velika je razlika između čovjeka i životinje. Biljka ima samo vegetativni život. Životinja ima i osjetni. Životinja je sposobna micati se, pamtiti, željeti… Vodi se urođenim instinktom, tj. složenim slijedom reakcija kojima se udovoljava nekoj nagonskoj potrebi kao što su glad, žeđ…

Važno je reći da životinja ima samo osjetnu spoznaju i osjetni instinkt, a nema nadosjetne duhovne spoznaje. Takva “duša”, zato što nije duhovna, ne može biti ni vječna. Ona umire zajedno s tijelom životinje. Čovjek je osoba i moralno odgovoran subjekt dok životinja nije ni osoba ni moralni subjekt. Čovjek ima cilj u sebi, stoga se s njim nikada ne smije postupati kao s objektom ili sredstvom. Životinja nema cilja u sebi – nego u čovjeku. Ona je tu da služi čovjeku. Zato je ljudsko dostojanstvo uzvišenije. Životinja, zato što nije osoba, tj. zato što nema duhovne duše, ne može primiti Božju milost. Ne postizava vječno blaženstvo kao čovjek ili zajedno s čovjekom. U vječnosti nećemo sresti “lice” naših dragih domaćih životinja.

Završit ću jednom indijanskom narodnom poslovicom koja kaže: “Bog je stvorio psa da pokaže kako se voli čovjek!”. Točno je da čovjek ima veće dostojanstvo od bilo koje životinje, ali isto je tako točno da mnogi ljudi mogu puno naučiti od mnogih životinja.