Svečano euharistijsko slavlje okupilo je brojne vjernike, članove obitelji, prijatelje, suradnike, redovnice i svećenike.

Vlč. Pavlaković zahvalio je Bogu za dvadeset godina svećeničkoga služenja te posvjedočio kako je svećeništvo prije svega dar Božjega milosrđa i vjernosti.

Prisjetio se osoba koje su obilježile njegov duhovni put – roditelja, pokojnih baka i djedova, župnika, strica svećenika preč. Miška Pavlakovića, odgojitelja i brojnih molitelja koji su ga pratili tijekom života i službe. Istaknuo je da nijedan svećenik ne nastaje sam od sebe, nego je plod molitava, žrtava i svjedočanstva vjere mnogih ljudi koje mu Bog stavlja na životni put.

Nitko ne postaje svećenik sâm. Uvijek netko prije njega gori za Boga.

Uvijek netko prije njega kleči. Uvijek netko prije njega moli. 

Istaknuo je da unatoč tome što živimo u vremenu umora, krize i nesigurnosti koje prati pad duhovnih zvanja Gospodin ne napušta svoju Crkvu.

„Želim posvjedočiti u ovoj bazilici i svetištu, pred svetim Josipom i pred cijelom Crkvom: Bog nije otišao. Bog nije napustio svoju Crkvu. Bog nije prestao pozivati. Bog nije prestao djelovati. On je i dalje ovdje… U svakoj ispovijedi. U svakoj svetoj misi. U svakom suznom pogledu čovjeka koji traži smisao. U svakom mladom srcu koje čuje poziv. U svakom svećeniku koji, unatoč umoru, ostaje vjeran Kristu.“

Koliko puta, tek kasnije u životu, čovjek shvati da su ga nosile molitve koje nikada nije ni vidio ni čuo.

Potaknuo je okupljene da ne se boje novih, malih i skrovitih početaka jer „Bog često najveće stvari započinje tiho“.

„Tiho je započelo i moje svećeništvo. Tiho. U ovoj župi. Pod pogledom svetoga Josipa. U molitvi moje bake. U jednostavnosti vjere mojih bližnjih. I možda upravo zato ova srijeda svetoga Josipa nije slučajnost, jer sveti Josip nas uči da najveća veličina nije u buci svijeta, nego u vjernosti Bogu. Bog zove čovjeka mnogo prije nego što čovjek postane svjestan poziva.“

Uloga sv. Josipa

Dodao je da se svećenički poziv rađao i ostvarivao u vjeri njegove obitelji i župne zajednice na Dubovcu pod zaštitom sv. Josipa.

„I kako večeras ne vidjeti simboliku: dvadeseta obljetnica moga svećeništva pada upravo na srijedu svetoga Josipa! Kao da mi sveti Josip još jednom želi reći:

Nisam te prestao čuvati.“

Što više godine prolaze, sve više razumijem koliko je sveti Josip važan za svećenika, jer Josip ne govori mnogo, ali nosi najveće odgovornosti.

„On ne traži pozornicu, ali čuva najveća blaga. On ne propovijeda, ali svojim životom govori više od mnogih riječi. Svećenik mora učiti upravo to: ne živjeti za sebe, nego čuvati ono što mu je Bog povjerio“, objasnio je svećenik.

Na kraju je apelirao na roditelje:

Ne bojte se ako vam sin kaže da želi biti svećenik; ako vam se kćer želi ostvariti u posvećenom životu kao sestra redovnica.

A mladeži je poručio da ne zaglušuju Božji glas bukom svijeta.