Ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! (Mt 5, 39)

Liturgija dana (15. lipnja):

Prvo čitanje:
1Kr 21,1-16
Nabot je kamenovan i umro je.

U ono vrijeme: Nabot Jizreelac imao vinograd kraj palače Ahaba, kralja samarijskog, i Ahab ovako reče Nabotu: »Ustupi mi svoj vinograd da mi bude za povrtnjak, jer je blizu moje kuće. Ja ću ti dati za nj bolji vinograd, ili, ako to želiš, dat ću ti novca koliko vrijedi.« Ali Nabot reče Ahabu: »Gospodin me sačuvao od toga da ti ustupim baštinu svojih otaca!«
Ahab se vrati kući mrk i ljutit zbog riječi koju mu je Nabot Jizreelac rekao: »Ne dam ti baštine svojih otaca.« Legao je na postelju i okrenuo lice, i nije htio okusiti hrane. Dođe mu njegova žena Izabela i reče: »Zašto si zlovoljan i ne mariš za hranu?« On joj odgovori: »Govorio sam Nabotu Jizreelcu i rekao mu: Ustupi mi svoj vinograd za novac, ili, ako ti je draže, dat ću ti drugi vinograd za taj. Ali mi je on rekao: Ne dam ti svoga vinograda.« Tada mu žena Izabela reče: »Jesi li ti onaj koji kraljuje nad Izraelom! Ustani i jedi, i budi dobre volje. Ja ću ti pribaviti vinograd Nabota Jizreelca.«
I napisa ona pisma u ime Ahabovo i zapečati ih njegovim pečatom. Pisma je poslala starješinama i glavarima Nabotovim sugrađanima. U tim je pismima napisala: Proglasite post i postavite Nabota na čelo naroda. Postavite prema njemu dva nitkova koji će ga optužiti: Proklinjao si Boga i kralja! Tada ga izvedite i kamenujte ga da pogine.
I učiniše ljudi Nabotova grada, starješine i glavari, kako im je Izabela zapovijedila i kako je pisalo u pismima koja im je uputila. Proglasiše post i Nabota postaviše na čelo naroda. Tada dođoše dva nitkova, sjedoše mu nasuprot, i optužiše Nabota pred narodom: »Nabot je proklinjao Boga i kralja.« I tako izvedoše Nabota izvan grada, zasuše ga kamenjem, i on pogibe. Zatim poručiše Izabeli: »Nabot je kamenovan i umro je.« Pošto je Izabela čula da je Nabot kamenovan i da je umro, reče Ahabu: »Ustani i zaposjedni vinograd što ti ga Nabot Jizreelac ne htjede ustupiti za novac. Nabot više nije živ, on je mrtav.« Kada je Ahab doznao da je Nabot mrtav, ustade i siđe u vinograd Nabota Jizreelca da ga zaposjedne.

Psalam:
5,2-3.4b-7
Osluhni, Gospodine, jecaje moje!

Čuj, Gospodine, riječi moje,
jecaje moje osluhni!
Osvrni se na glas mog prizivanja,
o Kralju moj i Bože moj,
jer tebe vruće zazivam!

Zorom ti već lijem molitve u nadi čekajuć,
jer ti nisi Bog kom je nepravda mila:
zlobniku nema boravka s tobom,
opaki ne mogu opstati pred tvojim pogledom.

Mrziš sve koji čine bezakonje
i uništavaš lažljivce.
Krvopija i varalica
Gospodinu se gadi.

Evanđelje:
Mt 5,38-42

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Čuli ste da je rečeno:
Oko za oko, zub za zub!
A ja vam kažem:
Ne opirite se Zlomu!
Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu,
okreni mu i drugi.
Onome tko bi se htio s tobom parničiti
da bi se domogao tvoje donje haljine
prepusti i gornju.
Ako te tko prisili jednu milju,
pođi s njim dvije.
Tko od tebe što zaište,
podaj mu!
I ne okreni se od onoga
koji hoće da mu pozajmiš.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Mario Večerić, župnik Župe bl. Alojzija Stepinca u Novskoj:

Odlomak iz Evanđelja po Mateju dio je Isusova „Govora na gori“, koji i danas snažno odjekuje u srcima svih koji žele živjeti po Božjoj volji.

U današnjim riječima Isus donosi novu pravednost, pravednost koja nadilazi starozavjetni Zakon. On ne ukida Zakon, nego ga dovodi do punine. Ulazi u samu dubinu ljudskoga srca i odnosa među ljudima te poziva čovjeka da se odrekne zakona osvete i prihvati zakon ljubavi. Isus započinje citiranjem starozavjetnog načela: „Oko za oko, zub za zub.“ To pravilo nije bilo dano kako bi poticalo osvetu, nego upravo suprotno – kako bi ju ograničilo.

U ljudskoj naravi često postoji sklonost da na učinjeno zlo odgovorimo još većim zlom. Zato je ovaj propis imao svrhu spriječiti pretjeranu osvetu i uspostaviti određenu pravednost: kazna nije smjela biti veća od nanesene štete. No Isus ide mnogo dalje. On ne ostaje samo na granici pravedne kazne, nego u središte stavlja ljubav.

Umjesto uzvraćanja zla, Isus poziva na praštanje, milosrđe i ljubav prema bližnjemu.

Krist pokazuje da prava snaga čovjeka nije u tome da uzvrati udarac, nego da pobijedi vlastiti gnjev i sačuva srce slobodnim od mržnje.

Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja ne smijemo tumačiti kao poziv na pasivnost pred zlom ili nepravdom. Naprotiv, Isus nas poziva na nutarnju slobodu i pripravnost srca koje ne dopušta da ga zlo zarobi. Svakoga dana susrećemo nepravde, uvrede i povrede koje u nama mogu probuditi želju za osvetom. Upravo u tim trenucima Evanđelje postaje izazov za naš život.

Mi kršćani pozvani smo slijediti put Krista koji nas uči budnosti nad vlastitim srcem i trajnom rastu u ljubavi. Najsnažniji primjer daje nam sam Gospodin Isus tijekom svoje muke. Kada je bio udaren pred Velikim vijećem, nije uzvratio nasiljem niti uvredom, nego je mirno i dostojanstveno posvjedočio istinu.

Time nam pokazuje da „okrenuti drugi obraz“ ne znači odobravati zlo, nego odbiti uzvratiti gnjevom i nasiljem. Takva strpljivost ima snagu razoružati čovjeka koji čini zlo i ne dopušta da se lanac mržnje nastavi.

Kršćanska ljubav nije slabost, nego najveća snaga.

Potrebna je velika hrabrost oprostiti i moliti za onoga tko nam nanosi nepravdu. Takav odgovor može dotaknuti savjest drugoga čovjeka i potaknuti ga na obraćenje.

Sveti Ivan Zlatousti uspoređuje kršćanina s liječnikom koji se ne ljuti na bolesnika koji ga je u bunilu udario, nego ga i dalje nastoji izliječiti. Čovjek koji čini zlo često je ranjen i zarobljen vlastitim grijesima.

Krist nas poziva da ne gledamo samo uvredu koju smo primili, nego i čovjeka kojemu je potrebna Božja milost.

Evanđelje nas poziva da zastanemo nad sobom i iskreno se upitamo: koliko doista ljubimo osobe koje nam nanose nepravdu? Jesmo li spremni oprostiti uvredu i dopustiti Bogu da pročisti naše srce? Imamo li dovoljno ljubavi i strpljenja pomoći drugome da pronađe put obraćenja?

Često je lakše ljubiti one koji nas vole i poštuju. No Isus od svojih učenika traži više. On nas poziva na ljubav koja ne računa, koja je spremna trpjeti i opraštati. Takvu ljubav pokazao nam je sam Krist na križu kada je molio: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“.

Gospodin Isus danas i nama upućuje isti poziv: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“. U tim riječima sadržan je sav smisao kršćanskoga života. Neka nas zato vodi ljubav koja je strpljiva, blaga i vjerna te neka nam Gospodin udijeli snagu da budemo nositelji mira, praštanja i dobrote u svojim obiteljima i svakodnevnom životu.