Apostol mladeži sveti Ivan Krstitelj de’ Rossi, bio je talijanski svećenik, prijatelj nevoljnika i siromaha. Imao je srca za bolesnike, vodio je pobožno društvo svjetovnih svećenika sv. Gale, od kojih su neki proglašeni svetima.

Bio je divan učitelj svećeničke gorljivosti i primjer strpljivosti s bolesnicima, osobito od teške bolesti padavice. Svojom blagošću, strpljivošćom i dobrotom privlačio je mnoge izgubljene duše da se ispovjede i vrate Gospodinu. Nazivali su ga drugim Filipom Nerijem.

Mladost i odrastanje

Rodio se 22. veljače 1698. u mjestu Voltaggiu kod Genove, u obitelji siromašnih i pobožnih roditelja. Školovanje je započeo u Genovi, a sa trinaest godina odlazi u Rim na daljnje školovanje gdje mu je rođak Lorenzo de’ Rossi bio kanonik. Studirao je u glasovitom isusovačkom Rimskom kolegiju književnost i filozofiju iz koje je i doktorirao. Zatim se odlučio za studij teologije.

Usred napora i iscrpljenosti, oslabio je i obolio od padavice, koja ga je pratila cijeloga života.

Svojom strpljivošću i ustrajnom molitvom križ svoje bolestii pretvorio je u heroizam.

Prekinuo je studij na godinu dana i opet ga nastavio ali kod dominikanaca, gdje se je učilo i polagalo po Sumi sv. Tome Akvinskoga, što je iziskivalo manje napora jer nije trebalo ići na predavanja, hvatati i zapisivati predavanja. Ivan je i dalje za vrijeme studija vodio skupinu đaka po raznim oratorijima u Rimu.

Zaređen je za svećenika 8. prosinca 1721. godine. Prvu mladu Misu slavio je u crkvi sv. Ignacija, na oltaru svog uzora i ljubitelja mladih, sv. Alojzija, ispod kojeg se nalazi njegovo tijelo.

Apostolat

Brinuo se o siromasima i svoj je apostolat proširio na najsiromašnije slojeve rimskog društva, bolesnike u javnim bolnicama i ubožnicama. Kako je i sam patio od teške bolesti tako je mogao bolje razumjeti druge bolesnike.

Znao je satima sjediti u ispovjedaonici i ispovijedati. Bio je blag i strpljiv pa su se pred njegovom ispovjedaonicom stvarali redovi za ispovijed. Bio je učen a k njemu su dolazili i neuki ljudi i okorjeli grješnici. On ih je strpljivo saslušavao, i davao blage savjete. Kako bi mogao izbivati zajedničkoj molitvi časoslova, oslobođen je obaveze zajedničkog moljenja časoslova, na što je kao kanonik bio obavezan. 

Bio je zauzet u gostinjcu sv. Gale, karitaivnoj ustanovi koja je pružala utočište najbjednijima. Tu im je služio i molio zajedno s njima te  provodio dosta vremena u danu.

Vodio je i Pobožno društvo svjetovnih svećenika sv. Gale, kojima je sastavio i pravila.

Iako bolestan bio je neobično aktivan pa se njegovoj strpljivosti i svetosti divio cijeli Rim.

U suradnji sa svojim ispovjednikom o. Galluzzijem utemeljio je i gostinjac za žene, a posvetio ga je sv. Alojziju. 

Nije bio običan bolesni umirovljenik

Osjetivši brzi kraj života, bolestan i isrcpljen, preselio je u bolnicu Santissima Trinita dei Pellegrini, gdje je preuzeo duhovnu brigu za redovnike Milosrdne braće svetog Ivana od Boga, koji su se bavili dvorbom bolesnika.

I tamo nije bio običan bolesni umirovljenik nego je postao „srce“ kuće obnovivši polet tamošnjih redovnika te privukavši mlade svećenike koji su mu dolazili po savjete, kako bi od njega starijeg svećenika nešto naučili. 

Preminuo je 23. svibnja 1764. godine. 

Blaženim ga je 1860. godine proglasio papa Pio IX, a svetim 1881. godine papa Lav XIII. Posmrtni ostatci su mu dugo vremena počivali u crkvi Santissima Trinita dei Pellegrini. 

Godine 1940. posvećena mu je velika župna crkva u koju su 23. svibnja 1965. godine prenesene njegove relikvije. U bazilici Santa Maria in Cosmedin posvećena mu je jedna kapela. Spomendan mu je 23. svibnja.