Uvjeren sam da ne postoji čovjek koji ne priželjkuje uza se Duha Svetoga, njegove darove i plodove. Ali gdje se oni nalaze? Gdje možemo pronaći Duha Svetoga?

Je li on stvarno toliko apstraktan da ga ne možemo doživjeti u konkretnosti zemaljskoga života?

Naravno da nije. On se itekako očituje u nama i među nama.

Duh Sveti / Foto: Canva

Vidljiv je, opipljiv i konkretan u djelovanju Crkve koju vodi putem spasenja. Njegovu divotu, prisnost i pristupačnost, blizinu i neizbježnost, najbolje možemo uočiti ako razmotrimo kako ga je Crkva upoznavala kroz svoju prošlost i kako nam njegovu sliku predočava u Vjerovanju i u himnima koje mu je ispjevala.

Duh Sveti je Gospodin i Životvorac.

Ako je Gospodin, znači da je osoba, da nije neka neobjašnjiva stvarnost koju ne možemo pojmiti. Ako je Životvorac, znači da on daje život svemu što postoji, odnosno da bez njega ništa ne živi.

U himnu ga zovemo ocem ubogih.

Zanimljiva je ta riječ ubog. Tko je to? Je li to neki prosjak, siromah, beskućnik? Može biti – i ne mora.

To je svatko, bez obzira koliko čega posjeduje, tko je u Bogu, tko se Bogu obraća i od njega prosi milost za svoj život. Duh Sveti je, dakle, otac onih koji svoju vrijednost i bogatstvo nalaze u Bogu.

Himan ga oslovljava kao svjetlost srca.

Jako su nam poznate pjesničke riječi da se samo srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo. Imati duhovnu svjetlost, razboritost, sposobnost razlučivanja, važnije je nego imati fizički vid. On je važan, ali nije presudan.

Presudno je naučiti gledati naočalama Duha Svetoga koji nas, kako kaže Isus, upućuje u svu, ne samo svjetovnu i fizičku, nego svu, i božansku stvarnost, u njegove tajne i istinu.

Otvorene ruke / Foto: Depositphotos

U himnu Duh Božji karakterizira se kao ničim zaslužen dar, odnosno milost koja izvire iz Božje ljubavi, njegova milosrđa i izlijeva se u naše živote da ih utješi, da ih oplemeni blagodatima koje ne možemo niti slutiti.

Tješitelj

je netko tko je najprisniji, netko kome dopuštamo da se približi našim ranama jer imamo puno povjerenje da mu neće biti mrske, da nas neće koriti zbog naših slabosti i pogrešaka, nego će biti istinski prijatelj, bit će uz nas u najtežim životnim dionicama.

To je Duh Sveti, dragi gost

koji uvijek sa sobom donosi dobro – osobito u one trenutke koji nas deprimiraju i bacaju na tlo, u kojima se osjećamo pogaženo i bespomoćno.

Mnogo je takvih trenutaka i situacija u našim odnosima, zato je možda najljepša slika Duha Svetoga u izrazu

razgovor žalosnih.

On je taj koji usta puni besjedom, koji daje prave riječi, a to su uvijek riječi blagoslova. Duh Sveti pomaže nam blagoslivljati.

Uskrsnuće / Foto: Depositphotos

Hlade tih, zaziva ga Crkva.

Jer on je izvor svježine, nade, vedrine, onaj hlad koji tako godi u najvećoj žezi dana, lahor, blagi povjetarac koji donosi smirenje, užitak i odušak, odmor umornima, oduševljenje klonulima, nadahnuće onima koji gube nadu.

Koji je to sjaj koji himan sugerira oslovljavanjem Duha Svetog sjajem svjetla blaženog i sjajem u srcu puka svog?

To je ono neugasivo svjetlo svijeta koje Isus traži od svojih prijatelja koji trebaju nositi njegov sjaj na svako mjesto i u svako vrijeme svjedočeći da tama sa svojim zlom nema šanse. Nema, jer sjaj Božjeg naroda je Duh Sveti.

Otvorene ruke / Foto: Depositphotos

On je živa voda koja umiva – čini ljude čistima i lijepima, dostojanstvenima i čestitima; i zalijeva – omogućuje rast, ne samo u duhovnosti, nego u svim sastavnicama života. Svojom čistoćom on je ispunitelj koji duše ispunjava blagoslovom i svetošću.

Zahvaljujući tomu, smijemo se nadati da ćemo dorasti do onoga trenutka kada ćemo moći, čisti srcem, gledati Boga.

Danas nas od tog trenutka dijeli još mnogo zapreka, ali Duh Božji je Duh radosti koji ne dopušta da nas slomi teret koji kao kamenje pada na naša ramena.

Ramena označuju teret, ali i oslonac. A kada načinimo znak križa, onda rukom dotičemo upravo ramena spominjući se Duha Svetoga. On je oslonac.

križ na Srđu / Foto: Marko Lukunić/Pixsell

On nas podupire kada nam na dušu pada grijeh, kada kao led zebe izdaja, sebičnost, oholost. On mekša ćudi kamene i grije grudi ledene.

On je oganj koji spaljuje zle naume, prljavštinu i sve nedostojno, sve što nije sveto. On je strast koja nas tjera naprijed i ne da nam da odustanemo, da se predamo.

Vjetar je koji raznosi naše nesavršenosti, otpuhuje naše slabosti. On je bogatstvo Božjih darova i prst desne Stvoriteljeve, sjena ruke koja brine i hoće da zajedno s njim sustvaramo i obnavljamo uvijek iznova ovaj svijet – u njegovoj snazi i ljepoti.

Duh Sveti (ilustracija) / Foto: Cathopic

On je nadahnuće za naše riječi i djela puno miline kojom obgrljuje sva naša nastojanja, našu radišnost, naše žrtve uložene za dobro i lijepo u znanosti, kulturi, međuljudskim odnosima i na svim poljima ljudske djelatnosti.

On je izvor kreposti koje nam udjeljuje jer brine o tome da radosno i hrabro, razborito i pravedno idemo putem vjere, nade i ljubavi Kristove – u poniznosti koja je rukohvat prema nebu.

Branitelj

je koji nas štiti od dušmana oko nas i u nama samima, razbija našu ravnodušnost i uskogrudnost čineći da budemo velikodušni, u miru postojani, u dobru neslomljivi, u ljubavi neustrašivi, unatoč tami koja nas ponekad obavija.

Duh Sveti je učitelj koji uvodi u svu istinu

i otkriva Božje tajne, uči nas moliti, omogućuje da upoznamo ljepotu Božju i dostojno ga slavimo. On nas potiče i u nama budi volju, okrjepljuje nas kada smo nemoćni, ubogi, usamljeni, on nas jača i hrabri kada smo žalosni, bolesni, odbačeni i neshvaćeni.

Njegova blagost liječi rane, cijeli slomljena srca, obnavlja slomljene snove, raspršuje strahove, osposobljava za siguran i nepokolebljiv korak, bodri na putu uspjeha kao najvjerniji navijač u našim utakmicama života.

Golubica / Foto: Canva

Bez njega bismo bili hromi i slijepi, gluhi i bezosjećajni, površni, nespretni, nesretni i nepodnošljivi.

Bez njega bismo bili tuđinci u svijetu užasa u kojem ništa više nema cijenu, u kojem ništa više nije lijepo ni sveto.

Možda je jedna od najljepših slika u kojima ga prepoznaje Crkva poljubac.

Sveti oci opisuju Duha Božjega kao poljubac Oca i Sina, njihov cjelov. Kada se dijete ozlijedi, onda trči k mami ili tati da poljube ranu – i nije im mrska, nije im odbojna, iako je možda i rezultat neposlušnosti.

Čudo je u tome što bol tada jenjava. To je cjelov iscjeljenja. Tako Duh Sveti liječi, vida rane ranjenima.

Ljubavlju Oca i Sina cjeliva svoju djecu – svakoga od nas – i iscjeljuje naše boli.

Pogledamo li sve te nazive i slike u kojima ga je upoznala Crkva, moramo zaključiti da Duh Sveti nije nekakva apstraktna, nedodirljiva, neosobna i daleka stvarnost, nego je srž naših života i suživota, okosnica naših odnosa i s Bogom i braćom i sestrama, izvor naše volje i utočište naših čežnji.

On je najveća sigurnost naših života.