„Kažu, da su današnja vremena najteža u povijesti čovječanstva.

I upravo zato govorimo danas o neobičnom čovjeku, o isklesanoj katoličkoj duši, o remek-djelu Božje Dobrote, o Ivanu Merzu.

Kad bi lik Ivana Merza bio poznat našim radničkim masama, našem seljačkom svijetu, iznenadio bi se kako je taj građanin i sin građanske porodice imao smisla za poeziju sela, za ljepotu seljačkoga života, kako je prirodu intimno proživljavao, bio je blizak, i kako mu se po prirodi Bog objavljivao kao i malim seoskim pastiricama, kao umornim koscima u ljetnom sutonu i kao žetelicama u sunčano ljetno podne.

Kad bi lik Ivana Merza mogli približiti našoj srednjoškolskoj i akademskoj mladeži, bila bi neobično začuđena na ozbiljnim Ivanovim radom u tim godinama, nad njegovim sustavnim traženjem istine i ljepote, nad mnogostranom literaturom koju je pročitao, nad lakim i dubokim snalaženjem na svim područjima intelektualnog života.

Kad bi lik Ivana Merza mogli približiti našoj ženskoj mladeži, bogatstvo njegove duše, ozbiljnost njegovih pogleda, njegovo zrelo shvaćanje života i životnih zadataka, možda bi ipak unijelo neku ravnotežu i neku svijest odgovornosti u onaj ženski naraštaj, koji ništa ne misli, koji se za ništa ne oduševljava, koji se ne sprema na svoju životnu zadaću, već koji gine i nestaje u lakrdijaškoj baruštini ulice, korza, mode, plesa i flerta.

Kad bi lik Ivana Merza upoznala sva hrvatska inteligencija, koliko bi dublje shvatila svoj poziv, svoju zadaću, svoju odgovornost, svoj udio u izgradnji uljudbe svoga naroda, svoj udio u životu svoje domovine, njezine budućnosti, njezine sreće.

I konačno, kad bi se u lik Ivana Merza svaki dan ogledali mi katolici, mi tako zvani elitni katolici, mnogo bi toga bilo kod nas drugačije.

Bilo bi manje perifernog površnog, bezizražajnog, tuberkuloznog, šupljeg katolicizma, a više nutarnje dubine, prave katoličke izgrađenosti, savršenog sklada između kršćanskih principa, između nauke Evanđelja i njezine realizacije u dnevnom ličnom životu.

Svima, baš svima, lik Ivana Merza šapće, progovara, govori. Jer to je lik tako jedinstven, tako skladan.

U njemu je sve svijetlo, glatko, povezano, bez mračnih sutona, bez pojasa magle i leda, bez bridova i oštrica. Jedna velika, skladna, Božja duša! Herojska duša! Sveta duša!

Njegova se duhovna formacija može označiti crtom koja uvijek diže. Uvijek gore. Od časa, kad ga je Gospodin pozvao na dublji unutarnji život, pa sve do dana, kad se jednoga svibanjskog prijepodneva, upravo u 11 sati rastajao sa ovim životom.

On je Božjem pozivu bio uvijek vjeran.

Uvijek vjeran glasovima Duha Svetoga. Otvorio je sve prozore svoje duše, da Duh Božji može po volji u njoj djelovati, krčiti puteve, graditi visove. I zato mu je Duh mudrosti dao neobičnu bistrinu u gledanju i prosuđivanju stvari. I zato mu je Duh jakosti dao neobično junaštvo i u penjanju na putu kreposti i u vanjskom radu za Kraljevstvo Kristovo na zemlji.

I zato mu je Duh ljubavi dao neobični uspon na putu posjedovanja i gledanja Boga.

Kad bi nas tko pitao, zašto je lik Ivana Merza bio tako jedinstven, tako skladan, tako prodoran i jak, i 15 godina nakon njegove smrti, onda bismo imali samo jedan odgovor: Zato, jer je život Ivana Merza bio deocentričan, kristocentričan.

Marica Stanković / Foto: Facebook

Za njega je postojao samo jedan gravitacijski centar, a to je Krist Gospodin.

Samo jedna svemoćna, neizmjerna vječna poluga – Bog. S te perspektive on je sve promatrao. I život i razna zbivanja u životu, razne probleme života i patnje i križeve i bol. I svoje križeve i tuđe bolove i patnje cijelog čovječanstva.

Zato je i bio tako miran, sređen, ustrajan, jak. Ništa njega nije moglo pokolebati, ništa smutiti, ništa trajno uznemiriti, jer je cijelo svoje biće sa svim ugradio, uzidao u Boga, u Krista Gospodina. Jer je božanski život u sebi razvio u onom obilju, do onih vrhunaca, na koje ga je pozvala Božja Dobrota. Jer je sav nestao u svetoj blizini, u neizrecivom bogatstvu, u božanskoj ljubavi Trojstva.

Mnogo je već stranica napisano o Ivanovoj katoličkoj intelektualnoj spremi, o njegovom proživljavanju liturgije, o njegovom papinskom duhu, o njegovoj revnosti u radu za ostvarenje Kraljevstva Kristova u svijetu, u njegovom svestranom poznavanju Katoličke Akcije, o njegovoj ljubavi prema bližnjemu, ali sve bi to malo značilo ili još bolje svega toga ne bi ni bilo, bar ne u takvoj potpunosti i katoličkom sjaju, da Ivan Merz nije bio Božji čovjek da njegov stav nije bio Deocentričan, da nije u dubinama svoje duše nosio i posjedovao Boga na tako osobit i jedinstven način.

Njemu je vrhunaravni svijet bio tako blizak, bliži, realniji od onoga, što ga je očima gledao.

Sveci, anđeli, Gospa, to je bio njegov svijet, a da radi toga nije izgubio ni smisao ni zapažanja za sitne dnevne potrebe.

Ne, nije Ivan Merz radi svoga neprekidnog kretanja u vrhunaravnom svijetu bio čudan, nesposoban da se uživi u život sa svim njegovim realnostima, da se uživi u male i sitne katoličke duše, koje bi htjele u visine, ali im još trnje i korov zastire jasnoću obzorja i široke vidike.

On je samo bio Boga pun, ali blizina Božja nije mu oduzela sposobnost, da bude bliz i ljudima, svim ljudima bez razlike, pa i onima, koji su bili najdalje od kuće Očeve.

Život u Bogu počeo je kod Ivana po krsnim milostima, ojačao je na potvrdi darovima Duha Svetoga, a kasnije ga je tako brižno umnožavao čudesnim pranjem u sakramentu pokore i dnevnom čudesnom Hranom Euharistije. Sve sakramentalno blago Crkve iskoristio je Ivan Merz na savršen, svetački način, a mjesto sakramenta sv. reda i sakramenta ženidbe, opasao se službom Katolike Akcije, da Božju dobrotu i Kristovu ljubav propovijeda tamo, kamo je ne može ponijeti ni svećenička ruka, ni životna zadaća roditelja, već samo onaj svjetovnjački lik, koji je po službi Katolike Akcije zaručen s Kristom, uvijek žednim duša.

Koliko je hrvatske mladeži pošlo za Ivanom Merzom u službu Katoličke Akcije.

I ženske mladeži. Jer i ženskoj mladeži Merz je bio uzor i učitelj. On je želio da i ženska mladež stavi svoje snage na raspolaganje u Katoličkoj, Akciji. To joj je po njegovom mišljenju osim materinstva i redovništva jedini naravni poziv. Merz je žensku mladež mnogo cijenio i njezinu životnu misiju toliko puta ocrtao. Zar sestre Marijine mogu ostati izvan strateških položaja Katoličke Akcije? Marija je prva suspasiteljica Kristova.

Marija je putokaz cijelom ženskom svijetu. Marija, koju je Merz kao pravi kršćanski vitez neizrecivo ljubio.

Ivan Merz je div koji se pojavio u Hrvatskoj u vrijeme, kad se Hrvatska, iza Prvoga svjetskog rata našla na raskrsnici ideja.

On je div koji je hrvatskoj katoličkoj mladeži zacrtao smjernice, ne za jedno vrijeme, ne za jedno desetljeće, već trajne smjernice za njezin katolički život i rad. On je div, koji je svojim katoličkim životom stvorio uzoran lik, tako uzoran i tako velik, da ga ne može oboriti zub vremena; ni zasjeniti koprena zaboravi.

Ivan Merz je bio neobično izgrađena i svetačka pojava.

Foto: Blaženi Ivan Merz / Canva (uz izmjene)

Ivan Merz je umjetnina Božja i remek djelo Trojstva. Ivan Merz je čovjek naših dana, našega vremena, naše sredine.

On je sasvim suvremen, sadašnjici sasvim bliz. On je katolički svjetovnjak. On je pionir Katoličke Akcije. On je apostol mladeži.

Ivan Merz predstavlja novi tip među svetima u Crkvi. A da je bio svet, znali su svi. I mi, koji smo imali sreću, da smo nekoliko godina s njime surađivali. I naši mlađi, koje je on odgajao. I cijeli katolički Zagreb. I oni nepoznati i bezimeni, koji su svoje krunice i molitvenike stavljali na njegove ukočene prste. I oni poznati i nepoznati, koji dolaze na njegov grob na Mirogoju.

Njegov grob je stanica za savjetovanje sviju onih, koji su u traženju i sumnji.

Njegov grob je propovjedaonica za sve one, koji hoće da uistinu kršćanski žive. Njegov grob je kazalište sviju onih, koji su zabludili.

I Njegov je grob oltar koji skriva tijelo borca i mučenika Katoličke Akcije. Na njemu se tako pobožno i sabrano moli Credo.

Jer duša kao Ivan Merz najbolja su apologija vjere.

Najbolja apologija uvijek suvremenog, uvijek mladog, vječnog katolicizma. Najbolja apologija svetosti Crkve i njezinog i stvaratelja i graditelja Duha Svetoga.

Mora li Ivan Merz ostati osamljena pojava u našem katoličkom svijetu? Zar i katolička naša tradicija i katolička naša sredina, i naš tako već dugi kat. org. rad i težke suvremene prilike upravo ne traže da se pomnoži broj njegovih sljedbenika? I zar Križarstvo ne treba Merčevih sljedbenika?

Mnogi su se pitali, odakle Križarstvu tolika životna snaga.

Unatoč svih nedaća, svih zapreka, svih nerazumijevanja, svih pogrešaka, svih kriza, svih slomova. Zašto? Jer u Križarstvu živi duša Ivana Merza. Jer je u Križarstvo ukopan jedan svetac. Pa zar taj pokret nije pozvan, da odgaja kršćanske junake, da odgaja svetce?

Da, i katoličkim pokretima, i katoličkim narodima, i čovječanstvu i Crkvi danas treba svetaca više nego ikada. Samo potpuni katolički ljudi, samo svetci, spasit će svijet od strašne krize, u kojoj se grči i svija.

I Hrvatskoj treba svetaca. Dragoj našoj Hrvatskoj. Hrvatskoj, u kojoj je uvijek bilo molitvenih duša. Pa je zato i mogla dobiti naslov Croatia orans.

Hrvatskoj, u kojoj je u prošlosti uvijek bilo svetih duša. Po njima smo je i zvali Croatia sacra. Sveta Hrvatska.

To je Merčeva rieč. To je Merčev govor. To je Merčeva poruka na 15.-u godišnjicu njegove smrti. Na nama je, da je shvatimo i provedemo.

Neka je blagoslovljen Bog u svetima svojim.

Neka je blagoslovljen Bog u našem nezaboravnom, dobrom, svetom bratu Ivanu!

Neka je blagoslovljen uvijeke!

Izvor: Postulatura bl. Ivana Merza