Marin Držić hrvatski je književnik, komediograf, pisac Dunda Maroja, Pometa, Skupa, Novele od Stanca, glumac i – svećenik! Držićeva dramska djela prožeta su duhovnom tematikom i porukom.
Važna isprava
U 2026. obilježavamo 500. obljetnicu prvog pisanog spomena Marina Držića. Tim povodom u Domu Marina Držića u Dubrovniku otvorena je izložba „Marin Držić – prvi čin“, u suradnji s Državnim arhivom u Dubrovniku.
Temelj izložbe je isprava koja se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku i kojom Marin Držić prvi put stupa na pozornicu pisane povijesti.
Ispravom na tri stranice, pisanom na latinskom jeziku, potvrđuje se da je Marin Držić imenovan rektorom crkve Svih svetih (Domino) u Dubrovniku te sa sigurnošću doznajemo da je 12. travnja 1526. godine Držić već bio klerik.
Klerikom se tada postajalo primanjem takozvanih nižih redova, kandidat za svećeništvo već je smatran klerikom.
Uz pretpostavku da je tijekom imenovanja Držić imao 18 godina, na temelju tog dokumenta zaključuje se da je 1508. moguća godina njegova rođenja. O prvom dijelu njegova života nema sačuvanih dokumenata.
kip Marina Držića u Dubrovniku/ Foto: Wikimedia Commons
Svećenička služba
Nakon imenovanja rektorom, sljedeći važni događaji su primanje đakonata i svećeničko ređenje.
Nešto prije 1549. godine postao je đakon, a oko 1550./51. svećenik. Upravljao je crkvom Svih svetih i svakodnevno služio mise za narod.
Predstavljao se uvijek službeno kao „dum Marin“ ili „don Marin“ ili „prete Marin“.
U sačuvaju izjavi u Veneciji zapisano je: „Ja, svećenik Marin Držić…“.
Više od 50 puta u pisanim djelima spomenuo je svece Katoličke Crkve, titulare, ime Božje u najrazličitijim inačicama kao i ime Marijino u raznim nazivima pod kojima se štuje.
Zanimljivo je da se za vrijeme Držićeva života (1508. – 1567.) izmijenilo deset papa kao i deset dubrovačkih nadbiskupa od kojih je jedan postao papa Pio IV.
Bio je u službi kapelan u službi kapelana mletačkog nadbiskupa stoga je pokopan u crkvi sv. Ivana i Pavla u Veneciji. Njegov grob nije označen jer je pripadao nižem kleru, prema uobičajenoj praksi tog vremena.
Dundo Maroje, najpoznatija hrvatska komedija, Zagreb 1939. godine/ Foto: Wikimedia Commons
Navještaj Radosne vijesti kroz smijeh
„Držić je bio svećenik i to je važno za razumijevanje njegovog stvaralaštva i vrijednosne sudove o njegovu djelu“, istaknula je Slavica Stojan, članica Predsjedništva OMH Dubrovnik i članica Glavnog odbora Matice Hrvatske u izlaganju o cjelovitom pogledu na Držićevu osobu.
Držićeva svećenička služba utjecala je i na njegovo stvaralaštvo.
Držić vrlo iskreno i jasno definira ljude:
„Ljudi su po svojoj prirodi dobri ili nerazumni.
Dobri su oni koji svijet mjere pravdom, vjerom i milosrđem.
Nerazumni su oni koji su nepravedni, nevjerni, neiskreni, hvalisavi i oni otvrdlog srca.“
Svijet Držićeve pozornice nikad nije lišen ni ljudskog ni plemenitog.
„Zašto bi onda Držićev smijeh i njegova kazališna razigranost bili čudni ili neprihvatljivi? Držić nikad nije u raskoraku s evanđeljem, nego upravo suprotno. On je glasonoša Radosne vijesti.
Njegove duhovite poruke donose na pozornicu radost i vedrinu i smijehom oslobađaju ljude od straha i nepoznanica života, praznine, klonuća“, poručila je Stojan.