Četvrta vazmena nedjelja u liturgiji Crkve nosi lijep i znakovit naziv – Nedjelja Dobrog Pastira. Ova nas nedjelja svake godine podsjeća na jednu jednostavnu, ali vrlo duboku sliku kojom Isus želi opisati svoj odnos prema ljudima.

Isus – Dobri Pastir

U Isusovo vrijeme ljudi su često susretali pastire na putovima i brežuljcima oko svojih sela. Znali su da pastir nije samo netko tko vodi stado, nego netko tko s njime i živi, poznaje ga i spreman je za njega podnijeti napor, pa i razne opasnosti.

Pastir je morao biti strpljiv.

Znao je da među ovcama uvijek ima onih koje su sporije, koje zaostaju ili se lako izgube, ali dobar pastir zbog toga ne gubi živce i ne odustaje od stada. On ide polako, prilagođava se, vraća se po onu koja je zaostala i traži onu koja je zalutala.

Upravo tom slikom Isus nam želi približiti Božje djelovanje u našem vjerničkom životu. Takav je naš Bog, strpljiv sa svakim čovjekom. On ne odustaje od nas čak ni onda kad mi ponekad odlutamo s puta, kad se udaljimo ili kad mislimo da možemo sami. Jer Božja vjernost mnogo je veća od naše slabosti. On nas uvijek iznova traži i poziva da se vratimo na pravi put. 

Poznaješ li glas svojega Pastira?

Postoji jedna zanimljiva priča o pastirima na Bliskom istoku koju su često spominjali hodočasnici koji su tamo putovali.

Kad bi se navečer na jednom mjestu okupilo više stada, ovce bi se pomiješale i činilo se nemogućim razdvojiti ih. No, kad bi ujutro svaki pastir počeo dozivati svoje ovce, one bi krenule upravo za glasom svoga pastira. Ovce su jednostavno prepoznavale glas onoga koji se o njima brinuo.

Draga braćo i sestre, ova nas slika potiče na jedno važno pitanje.

Među tolikim glasovima koje svakodnevno slušamo, glasovima savjeta, reklama, očekivanja drugih ljudi i različitih obećanja, prepoznajemo li glas Onoga koji nas vodi prema dobru?

Svijet nudi mnogo putova koji obećavaju puno prolaznih stvari, ali često se dogodi da čovjek na kraju osjeti prazninu i umor. Kristov glas drukčiji je od tih glasova. On ne obećava brza rješenja ni laki put, ali nam donosi duboku sigurnost.

To je glas koji čovjeka poziva na dobro, na poštenje, na vjernost i na ljubav. To je glas koji u našem srcu polako rađa mir.

Svatko od nas može se sjetiti trenutaka u životu kad je osjetio takav tihi Božji poticaj. Možda je to bila savjest koja nas je zaustavila prije nego što učinimo nešto pogrešno. Možda je to bila riječ nekoga bliskoga koja nam je otvorila oči. Možda je to bio trenutak molitve u kojem smo osjetili da nismo sami. Tek kasnije, kad pogledamo unatrag, shvatimo da nas je kroz te male događaje Bog zapravo vodio. 

Molimo za pastire Božjeg naroda

Današnja nedjelja, Nedjelja Dobrog Pastira, intenzivnije nas potiče da mislimo na one koji su u Crkvi pozvani biti pastiri Božjega naroda. Danas posebno molimo za nova duhovna svećenička i redovnička zvanja. Molimo da Gospodin i u našem vremenu podigne ljude koji će velikodušno odgovoriti njegovu pozivu i posvetiti svoj život služenju drugima.

No jednako je važno da svatko od nas u vlastitom životu bude otvoren Božjem vodstvu, jer Bog svakoga čovjeka, svakoga od nas, poziva na neki put služenja i ljubavi. 

Draga braćo i sestre, svatko od nas pozvan je na nešto što je jednako važno – dopustiti Bogu da nas vodi. Kad čovjek nauči osluškivati taj tihi Božji glas i kad mu otvori svoje srce, tada život polako dobiva drukčiji smisao. Tada i kroz neizvjesnosti ostaje sigurnost da naš put nije izgubljen.

Krist kao Dobri Pastir ne prestaje hodati s ljudima.

On traži one koji su se udaljili, podiže one koji su klonuli i strpljivo vodi one koji žele ići za njim. A gdje je On, tamo život nikada ne ostaje bez smisla, tamo put nikada ne završava u tami, nego uvijek vodi prema svjetlu i punini vječnoga života.