Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni! (Iv 6, 27)

Liturgija dana (20. travnja):

Prvo čitanje:
Dj 6,8-15
Nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.

U one dane: Stjepan je pun milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu: Nato se digoše neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz Cilicije i Azije pa počeše raspravljati sa Stjepanom, ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.
Onda podmetnuše neke ljude koji rekoše: »Čuli smo ga govoriti pogrdne riječi protiv Mojsija i Boga.« Podjare i narod, starješine i pismoznance pa priđu, zgrabe ga i odvuku u Vijeće. Ondje namjestiše lažne svjedoke koji rekoše: »Onaj čovjek neprestance govori protiv svetog Mjesta i Zakona. Čuli smo ga doista govoriti: ‘Isus Nazarećanin razvalit će ovo Mjesto i izmijeniti običaje koje nam predade Mojsije.’« A svi koji su sjedili u vijeću upriješe pogled u Stjepana te opaziše — lice mu kao u anđela.

Psalam:
119,23-24.26-27.29-30
Blaženi oni kojih je put neokaljan!

Nek se sastaju knezovi i proti meni govore,
tvoj sluga razmišlja o pravilima tvojim.
Jer tvoja su svjedočanstva uživanje moje,
tvoja su pravila moji savjetnici.

Kazivao sam ti svoje putove, i ti si me čuo:
pravilima me svojim nauči.
Pokaži mi put odredaba svojih,
i o čudesima ću tvojim razmišljat.

Daleko me drži od puta zablude
i Zakonom me svojim obdari!
Put istine ja sam odabrao,
pred oči sam stavio odluke tvoje.

Evanđelje:
Iv 6,22-29

Pošto je Isus nahranio pet tisuća ljudi, vidjeli su ga učenici kako ide po moru.
Sutradan mnoštvo naroda, koje osta s onu stranu mora, zapazi da ondje bijaše samo jedna lađica i da Isus nije bio ušao zajedno sa svojim učenicima u lađicu, nego da oni odoše sami. Iz Tiberijade pak stigoše druge lađice blizu onog mjesta gdje jedoše kruh pošto je Gospodin izrekao zahvalnicu. Kada dakle mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđe u lađice i ode u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori:
»Zaista, zaista, kažem vam:
tražite me,
ali ne stoga što vidjeste znamenja,
nego stoga što ste jeli od onih kruhova
i nasitili se.
Radite,
ali ne za hranu propadljivu,
nego za hranu koja ostaje za život vječni:
nju će vam dati Sin Čovječji
jer njega Otac — Bog — opečati.«
Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Ivan Lovrić:

U šestom smo poglavlju Ivanovog evanđelja u kojem Isus govori o sebi kao o kruhu života. S učenicima je u Galileji, točnije na obalama Genezaretskog jezera, a za njim hrli tisuće ljudi jer su vidjeli i čuli kako liječi bolesne.

Prošli tjedan smo slušali kako je Isus nahranio to silno mnoštvo čudesno umnoživši pet kruhova i dvije ribe, da bi se zatim povukao u osamu od gomile koja hrli za čudima i koja ga hoće postaviti za kralja.

Mislili su da je on onaj Mesija koji će nadvladati sve izraelske neprijatelje, ali Isus je, umjesto političkog poretka, došao promijeniti prioritete ljudskog srca.

On ne želi da ostajemo na površini, već nas vuče dublje – u istinsko razumijevanje Boga. Zato ćemo cijeli ovaj tjedan slušati evanđeosku katehezu o euharistiji, a naša je sreća što je slušamo iz usta onoga kojega su opisivali s onom „nikada nitko nije ovako govorio“.

Umnažanjem kruha Bog je još jednom pokazao kako on ne traži, nego daje…i to obilno daje.

Davanje je temeljna Božja osobina i sve što imamo njegov je dar nama. Iz tog iskustva dara Isus nas vodi k razumijevanju samoga dara – iz iskustva kruha u odnos s Kristom darivateljem – da bismo na kraju konačno došli i do trenutka odluke, odnosno trenutka kada ili potpuno vjerom pristajemo uz Isusa ili ga napuštamo jer od nas traži previše.

Doduše, možemo uvijek i površno ostati, što se nerijetko i događa, ali od takvih ostanaka iz običaja možda je bolji čak i odlazak…jer on ima veći potencijal da u čovjeku probudi istinsku glad i čežnju za Isusom kao kruhom života koji će onda hraniti naše dane i naše odnose.

Svi, dakle, traže Isusa, ali jedva da ga itko traži zbog njega samoga…veliku većinu ljudi zanimaju njegova čudesa i ono što on može učiniti da zadovolji tjelesne potrebe – glad, zdravlje, ekonomsku i emotivnu sigurnost te pokoju senzaciju da nam se lakše izjasniti da smo njegovi i da svojim Bogom možemo nadjačati tuđe bogove.

No ne postoji razlog koji ne bi bio dobar razlog za doći Isusu, On uvažava svaku našu potrebu.

Isusu nije problem to što ga opet traže ljudi kojima je jučer dao kruh, ali on ne želi da se čovjek zaustavi samo na kruhu. I zato Isus ne odbacuje tu glad, već je produbljuje.

Kruh će, istina, zadovoljiti potrebe tijela, ali neće riješiti problem smisla, jer kruh je hrana propadljiva, a Isus čovjeku nudi hranu za život vječni.

Ako nam se srce veže isključivo za prolazno, i samo će postati prolazno i konačno…a stvoreno je za beskonačno.

Zato umjesto na dar Krist upućuje na Darivatelja – na sebe, Sina Čovječjega koji nam daje hranu za život vječni…koji jest hrana za život vječni. U euharistiji mi ne dobivamo nešto, nego nam se daje sam Krist. A razumjeti Krista kao kruh života nije plod ljudskog napora, nego predanja iz potpunog povjerenja…onda kada vjeruješ, kada srcem pristaješ i zalažeš svoj život uz osobu Isusa Krista.

Samo prava vjera može promijeniti tvoje prioritete i želje, tako da želiš ono što je vječno…tako da više ne tražiš Boga radi koristi, nego zbog ljubavi…tako da tražiš Boga radi Boga samoga.

„Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?“ – pita narod Isusa, a on im kaže: „Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao“.

Dakle ništa činjenje, samo predanje. I to je ono čemu nas euharistija uči – kako živjeti od predanja i povjerenja, a ne od aktivnosti i kontrole.

Evanđelja ovog tjedna vode nas kroz najbitnija pitanja naše vjere – što tražimo i zašto? Što zapravo znači da je Isus kruh za život svijeta? Pristajem li vjerom uz njega ili odlazim?