Prepoznaše ga u lomljenju kruha. (Lk 24, 35)

Liturgija dana (19. travnja):

Prvo čitanje:
Dj 2 ,14.22-33
Bijaše nemoguće da grozota smrti njime ovlada.

Na dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s jedanaestoricom, podiže glas i prozbori: »Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. David doista za nj kaže: ’Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svoga.’ Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo: Nije ostavljen u podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.«

Psalam:
16,1-2a.5.7-11
Pokaži mi, Gospodine, stazu života!

Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.
Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar.«
Gospodin mi je baština i čaša:
ti u ruci držiš moju sudbinu.

Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje
te me i noću srce opominje.
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je zdesna da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče duša,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu života,
puninu radosti lica svoga,
sebi zdesna blaženstvo vječno.

Drugo čitanje:
1Pt 1,17-21
Otkupljeni ste dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca bez mane.

Ljubljeni: Ako Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremenâ radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.

Evanđelje:
Lk 24,13-35

Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša, župnik Župe Vrgorac:

Mir vama, dragi slušatelji!

Danas nas Evanđelje vodi na put u Emaus, gdje susrećemo dvojicu učenika – razočaranih, potištenih, zbunjenih. Njihova putovanja, baš kao i naša, nisu samo geografska. Emaus nije mjesto koje možemo sa sigurnošću pokazati na karti; Emaus je naša stvarnost – prostor svakodnevnog života, s njegovim brigama, razočaranjima i nadama koje nisu ostvarene.

Učenici lutaju, razgovaraju, izražavaju svoje nezadovoljstvo: očekivali su više, nadali se da će Crkva, zajednica koju vole, ispuniti njihova očekivanja. Ali nisu samo tugovali zbog Isusove smrti. Čuli su i za Petrovo zatajenje, Judinu izdaju, za one koji su pobjegli pred opasnošću. Ostao je samo apostol Ivan. Sve to nije ohrabrivalo, već produbljivalo njihovu tugu i osjećaj usamljenosti.

Koliko puta i mi u životu i vjeri osjećamo istu tugu? Koliko puta gledamo Crkvu, zajednicu, ljude oko sebe i mislimo: „Očekivali smo više, nadali smo se, ali ništa se ne ostvaruje…“ Lutamo poput učenika prema Emausu, noseći u srcu sumnje, razočaranja i unutarnje boli.

Ali upravo tada Isus dolazi. Približava se, sluša nas, vodi nas kroz Pisma, ali i dalje očima našim ostaje neprepoznat. Ne vidi se u običnom obliku, ne otkriva se u rutini i površnom obredu. Učenici Ga prepoznaju tek u lomljenju kruha, u zajedništvu stola i Euharistije. Svetoj misi! Tek tada im se otvore oči, a srca im ponovno oduševljeno zbore.

Ovo je poruka i za nas: unatoč slabostima, izdaji, razočaranjima, Crkva nije prazna, a zajedništvo ne nestaje. Isus je prisutan, hoda s nama, pomaže nam razumjeti Sveta Pisma, uči nas kako iz krize izaći jači i ispunjeniji vjerom. Susrećemo Ga u Euharistiji, u molitvi, u zajedništvu vjernika, i upravo tada shvaćamo da nismo sami – da smo pozvani biti zajednica, unatoč svojim slabostima i padovima.

Zamislimo sebe danas kao učenike na putu u Emaus: s tugom, sumnjom, možda ljutnjom. Neka nas Isus, u lomljenju kruha, svetoj misi, pogleda i kaže: „Ostani i ti s nama“, i neka nam otvori oči da prepoznamo Njegovu prisutnost. Tada srce ponovno plane, a put prema zajedništvu, radosti i vjeri postaje moguć, ostvariv.

I mi, poput učenika, ne možemo ostati mirni. Kada prepoznamo Gospodina u zajedništvu, u Crkvi, u Euharistiji, naša srca gore, i mi se vraćamo u svijet nositi svjetlo Njegove ljubavi.

Prepoznali su Ga u lomljenju kruha – i mi Ga danas prepoznajmo u zajedništvu, molitvi i Euharistiji. To je naša Crkva, to je naše zajedništvo. Mir Vama!