Skulpturu La Resurrezione 1977. godine izradio je Pericle Fazzini povodom 80. rođendana svetog pape Pavla VI.

Prikazuje uskrslog Krista koji se diže iz kratera nuklearne eksplozije u Gecemanskom vrtu. Skulptura, tako, odražava napetosti i strahove od nuklearnog holokausta iz doba Hladnog rata.

Papina audijencija u dvorani Pavla VI. / Foto: REMO CASILLI/REUTERS

Neki smatraju da prikaz nuklearnog holokausta čini skulpturu „zastarjelom“ i stoga joj nedostaje transcendentna i bezvremenska kvaliteta koju bi umjetnost u Vatikanu trebala imati. Tvrde da dvorana za audijencije svetoga oca nije mjesto za stvaranje „političkih komentara“.

Međutim, takvi stavovi stvaraju lažnu dilemu između neposrednog povijesnog konteksta umjetničkog djela i bezvremenskih tema koje ono također prikazuje, primjećuje Larry Chapp za National Catholic Register.

Umjetnost nikada ne nastaje iz kulturnog vakuuma. Mi smo utjelovljena bića. Mi smo utjelovljeni duhovi i produhovljeno tijelo.

Na primjer, Michelangelove freske u Sikstinskoj kapeli prikazuju Božji sud s tipičnom renesansnim prikazom  nagog ljudskog tijela, evocirajući drevne grčko-rimske standarde ljepote. Međutim te „vremenske ograničenosti“ ni najmanje ne umanjuju umjetnički i religijski genij djela u cjelini. 

 „Podcijenjena“ skulptura Uskrsnuća otkriva dublju istinu o Kristovim ranama, slavi i trajnom značenju križa

Mi smo kršćani koji vide cjelinu u dijelu – zato je kršćanstvo najveća religija za umjetnost. Sve što susrećemo je sakrament duhovnog, a duhovno ne pronalazimo „izvan“ ili „oko“ materijalnog, već upravo u njemu i kroz njega. Sve što vidimo je sažeti simbol cjeline.

Fazzinijevu skulpturu brojni smatraju tipičnim primjerom modernističke groteske, uobičajene za razdoblje nakon Drugog vatikanskog koncila.

Možda je dvorana Pavla VI. ružna i arhitektonski neinspirativna. Možda se ne uklapa u Vatikan, ali Fazzinijeva skulptura svakako je umjetničko djelo koje nadilazi svakodnevnu arhitekturu u kojoj se nalazi. Možda je to jedina uzdižuća i iskupljujuća značajka dvorane.

Krist je prikazan kao „Uskrsli pobjednik“, ali s izrazom mučne boli na licu.

Podsjeća na prikaz Krista u Knjizi Otkrivenja kao zaklanog Jaganjca, onoga koji je svoje patnje pretvorio u slavu, a da ih nije izbrisao ili prekrio.

Audijencija s novinarima u Dvorani Pavla VI. / Foto: Vatican Media

Sjetimo se Kristovog ukazanja sumnjičavom Tomi, čije sumnje se umiruju samo stavljanjem ruku u još uvijek prisutne rane uskrslog Gospodina. Ali zašto baš njegove rane? Zašto Evanđelje naglašava dodirivanje njegovih rana kao najdokazniji element istinitosti ukazanja? Ne bi li bilo dovoljno dodirivanje njegovog lica, kose ili nokta?

Njegove rane, stoga, nisu samo oznake identiteta; one su konstitutivne za najdublju istinu onoga što je Utjelovljenje bilo.

Krist je u sebe uzeo patnje svih nas: bol svijeta, bijedu Božjeg neposlušnog stvorenja, zarobljenog u nasilju, očaju, muci i disfunkcionalnom ludilu. U sebe je uzeo te stvari, pretrpio ih u istinskoj mističnoj „čudesnoj razmjeni“ (admirabile commercium) i preobrazio ih iznutra.

Mučitelji nemaju posljednju riječ.

Krist je iscjelitelj svake suze, svakog djeteta koje pati, svake žrtve rata, svakog roba, svake bolesne osobe i svakog uzdaha onih koji su odustali od radosti života. On je pobijedio. Ali pobijedio je uz veliku cijenu.

Fazzinijeva skulptura prikazuje kako se u Kristu kenosis i uskrsna slava podudaraju i suprostavljaju. Podsjeća nas da kao kršćani nismo izuzeti od križa nego da se naše nasljedovanje Krista sastoji očituje upravo u patnjama ovoga svijeta.