„Život bez filtera“ emisija je autorice Vlatke Bakran Burić koja bilježi male, ali snažne životne trenutke – geste dobrote, ohrabrenja i ljepotu svakodnevnih detalja. Namijenjena je svima koji žele u užurbanom ritmu dana zastati, osluškivati i zahvaljivati. Emitira se na Hrvatskom katoličkom radiju subotom i nedjeljom u 7:45.
Ja inače imam govornu manu i mucam. Znam da to možda čudno zvuči jer čini se kako tečno govorim, ali teško je zamisliti kakvu gimnastiku imam u glavi dok govorim. Međutim, uspjela sam se istrenirati i tako si pomažem. I to traje godinama.
Eh sada, zašto to govorim… Zato što je točno 10 godina prošlo otkako sam uputila email jednom liječniku koji se bavi mucanjem i pitala sam kakve terapije su dostupne te kakvi su rezultati mogući.
I dobila sam odgovor od liječnika koji je napisao da u svojih 40 godina rada s osobama koje mucaju, nije doživio fenomene da odrasla osoba koja muca samostalno rješava taj problem na zadovoljavajući način. Da to nisam uspjela, povjerovala bih tom liječniku i njegovom mišljenju.
Međutim, to i jest problem – što ćemo pokleknuti i povjerovati u nečije mišljenje kao u najveću istinu i jedinu moguću. Smatram da ne možemo reći da je nešto nemoguće ako prethodno nismo barem pokušali. A mislim da je najtužnije kada sami sebe ograničavamo ili dopustimo drugima da to čine umjesto nas…
Da sam vjerovala onima koji govore da nije moguće, još uvijek bih živjela zgrčena u kutu i pravila se nevidljivom.
Srećom pa roditelji nisu imali novaca za dodatne terapije, a bila sam svjesna kako će mi život biti teži budem li stalno čučala u kutu i samo kimala glavom pa sam za početak morala prigrliti problem koji imam i jednostavno krenuti baviti se time.
U mojem slučaju – to je značilo da treba početi pričati, bez obzira kako zvučala i izgledala.
Jednostavno je trebalo govoriti, bez obzira na sve nelagode, neugode i neugodnosti svijeta.
A onda sam shvatila da nitko nije promašen jer nema promašenog i bezvrijednog, pa sve i da čučim do kraja života i ništa ne kažem – ja vrijedim!
Tako da svašta čovjek nauči kad stisne zube pa krene izlaziti iz svoje zone sigurnosti, i izloži se.
Osim toga, shvatiš da nikada nisi sam. I zaista nikada nisam bila sama u tom problemu jer ima Netko tko sve vodi i zna. A problemi su uvijek prilika za rast.
Znam da meni jesu.
Posebno kada sam prestala previše pozornosti davati onome što drugi govore, a više slušati glas u sebi.
Zaista nije problem kada riječ zapne na jeziku, već je problem kada zapne u glavi jer smo povjerovali da trebamo šutjeti jer imamo govornu manu koja nas muči.
Naučila sam i to da kada netko kaže: “Ma nije moguće!“, to najčešće samo znači: „Ja to još nisam vidio.“
Ali zato Bog upravo kroz naše slabosti pokaže koliko toga ipak jest moguće.