Psihološki rizici

Specifičnosti svećeničkog života koje nose psihološke rizike:

• usamljenost i emocionalna samoća
• stalna izloženost očekivanjima
• pastoralno opterećenje.

Govoriti o psihološkim izazovima ne znači relativizirati duhovnost i ne dovodi u pitanje poziv, nego pomaže da se poziv živi zrelije, slobodnije i odgovornije.

Celibat ne znači odsutnost potrebe za bliskošću. Kad nema prostora za autentične odnose, može se pojaviti:

• emocionalna zatvorenost
• povlačenje
• kompenzacijska ponašanja kao rad, perfekcionizam i bijeg u poroke

Odgovornost i očekivanja

Zajednica od svećenika očekuje da bude uvijek dostupan, stabilan i duhovno jak, što može dovesti do:

• potiskivanja vlastitih osjećaja
• straha od slabosti
• unutarnje podjele između uloge i stvarne osobe

Rad s patnjama ljudi, bez odgovarajuće emocionalne obrade, vodi:

• kroničnom stresu
• emocionalnoj iscrpljenosti
• sindromu sagorijevanja

Psihološki izazovi

Najčešći psihološki izazovi s kojima se svećenici mogu susresti su:

• anksioznost (unutarnji nemir, napetost)
• depresivna stanja
• umor
• gubitak radosti
• osjećaj besmisla
• problemi s identitetom (pitanje tko sam izvan funkcije)
• poteškoće u odnosu prema autoritetu i poslušnosti
• neprerađeni emocionalni konflikti iz ranijih životnih faza

To nisu „duhovni neuspjesi“, nego signali da je potrebna pažnja i briga.

burnout/ ilustracija / Foto: Canva

Burnout i acedija

Sindrom sagorijevanja ili burnout je sagorijevanje našeg duha i volje koji ne dolazi samo zbog obavljanja više posla, nego i jer osoba igra ulogu koja ona zapravo nije, zbog užurbanosti ili povreda u našim odnosima.

Acedija u kršćanskoj duhovnosti znači gubitak duhovne gorljivosti, umor od molitve i vjere, osjećaj praznine i besmisla, duhovnu lijenost i malodušnost.

Pustinjski oci je nazivaju podnevnim demonom jer ne dolazi na početku kad postoji zanos, ni na kraju kad se vidi plod, nego u sredini, u podne – kad život postane rutinski, naporan, bez dramatičnih promjena.

Podnevni demon dolazi pustinjaku u ćeliju koju ne bi smio napuštati.

Njegova ćelija nije samo fizičko prebivalište, nego mjesto zavjeta, identiteta i duhovne borbe.

Podnevni demon čini sve da pustinjak napusti svoju duhovnu ćeliju, a napustiti ćeliju znači napustiti borbu, time i život koji je izabrao. U simboličkom smislu, to je duhovna smrt – prekid odnosa s Bogom, sa smislom i sa samim sobom.

Acedija je, drugim riječima, duhovna ravnodušnost prema vlastitom životu, unutarnji otpor prema onome što bi nas moglo istinski ispuniti: Bogu, smislu, pozivu, ljubavi, odgovornosti, dubini.

Može se manifestirati kao:

• depresija
• burnout
• aktivizam bez smisla
• melankolija
• malodušnost
• gubitak radosti.

Acediju se povezuje i s modernom depresijom. Moderna psihijatrija govori o poremećaju raspoloženja, a pustinjski oci o krizi smisla.

Pustinjski oci inzistiraju da se ne napušta ćelija, da se ustraje; važna je disciplina, molitva, čitanje Svetog pisma, razgovor s duhovnikom.

Acedija u životu pastira

Acedija u svećeničkom životu se može javiti kao obeshrabrenost i dovesti u pitanje poziv.

Njena manifestacija može biti funkcionalni svećenik koji odrađuje mise, ispovijedi i kateheze. Osoba je iznutra prazna, nema radosti, čežnje, gorljivosti, samo rutina. To je duhovna smrt u službi.

Osoba može pobjeći i u aktivizam. Umjesto molitve, tu su projekti, sastanci, gradnje, razne inicijative. Izvana to izgleda kao revnost, a iznutra može biti bijeg od tišine i od Boga. Može se manifestirati i kad je svećenik ciničan.

Acedija rađa ironiju, sarkazam, prezir prema pobožnostima smatrajući ih nevažnima, podsmijeh prema idealima; sve postaje naivno, nerealno i to je znak da je srce otupjelo.

Bez unutarnjeg žara, svećenik postaje duhovni administrator.

Mnogi svećenici se ‘raspadaju’ zbog dugotrajne acedije, da su godinama bez radosti, osobne molitve i istinske nade. Srce se ugasi, dolazi do burnouta, krize identiteta, napuštanja službe i bijega u distrakcije. To je plod neprepoznate acedije.

Judejska pustinja / Foto: Cathopic

Borba protiv acedije

Borbu protiv acedije se mora dobiti. Sveci su prolazili kroz  duhovnu tamu.

U acediji se preporučuje:

• strpljivo hodati
• prihvaćati slabosti
• postavljati manje ciljeve, da bi se nastavilo sa životom
• ustrajati
• oslanjati se na Isusa koji ne napušta čovjeka u kušnji
• vježbanje bivanja u Božjoj prisutnosti
• održavanja srca budnim
• misao i život usmjeravati stalno na Boga

Molitveni odnos s Bogom

Svećenički identitet ne počinje u aktivnosti, nego u osobnom odnosu s Kristom. Bez tog odnosa, služba postaje funkcija, a govor o Bogu prazna retorika.

Svećenik nije djelatnik, nego čovjek koji živi iz odnosa s Bogom.

Intenzitet aktivnosti i vanjski uspjeh nisu mjerilo plodnosti. Bez duboke ukorijenjenosti u Bogu, život se iznutra raspada.

Duhovni život ne daje plodove po onome što se vidi, nego po onome što je duboko ukorijenjeno u Bogu.

„I u tami vjera ostaje kao žeravica ispod pepela – treba je čuvati i ići naprijed“, poručila je dr. sc. s. Danijela Kovačević koja je održala predavanje o temi „Svećenički život pred psihološkim izazovima“  na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u Zadru u srijedu, 11. ožujka.