U prosincu 2004. jednog se jutra probudila s bolovima u grlu.

Nakon pretraga liječnik joj je rekao da na štitnjači ima cistu veliku pet centimetara. Jedina mogućnost liječenja bila je operacija kojom je trebala ukloniti štitnjaču za otprilike mjesec dana.

Isabelle se bojala da bi joj tijekom kirurškog zahvata mogli oštetiti glasnice jer radi kao učiteljica i u poučavanju koristi glas kao svoje glavno radno sredstvo. Također jako voli pjevati.

Krajem prosinca otišla je na duhovne vježbe u Paray le Monial. U crkvi sv. Klaudija de la Colombiera, sveca pokopanog u tom hodočasničkom središtu, primila je bolesničko pomazanje.

Nije se usudila moliti za ozdravljenje jer je njezina vjera u tako velik nadnaravni zahvat bila preslaba.

Gospodinu se obratila samo s molbom za snagu da dobro podnese operaciju. Nakon primanja sakramenta njezinim se tijelom proširila blaga toplina. Kasnije je cijeloga dana osjećala duboki unutarnji mir.

Kada je Isabelle došla na pregled prije operacije, njezin je liječnik začuđeno ustanovio da ciste više nema.

„Imate veliku sreću“, rekao joj je. Objasnio joj je da se ponekad dogodi da cista na štitnjači nestane, ali da iza nje obično ostane trag, ali je sada izgledalo kao da kvržice nikada nije niti bilo.

Isabelle je odmah pomislila na bolesničko pomazanje koje je nedavno primila.

Liječenje stoga nije bilo potrebno.

Nakon tri godine liječničkog praćenja više nije morala niti dolaziti na kontrole, jer je njezina štitnjača bila u normalnom stanju.

Znak koji joj je Bog udijelio po bolesničkom pomazanju pomogao joj je i kasnije, kada se nekoliko mjeseci poslije suočila s težom kušnjom s trajnijim posljedicama, o kojoj u ovom svom svjedočanstvu – koje je inače podijelila s hodočasnicima u Paray-le-Monialu i koje je dostupno na internetu – nije govorila.

Zahvaljujući čudesnom ozdravljenju štitnjače shvatila je da ju Bog doista prati i da je s njom u svakom trenutku, što joj je pomoglo i u drugim teškim situacijama, premda se nisu tako povoljno razriješile, donosi Aleteia.