Ljubav prema bližnjemu i njezina društvena strana

Najsigurniji pokazatelj živi li osoba istinski ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu je, prema crkvenoj naučiteljici sv. Tereziji Avilskoj, upravo ljubav prema bližnjemu. Što više osoba napreduje u ljubavi prema bližnjemu, tim više će napredovati u ljubavi prema Bogu, piše ona u svom djelu „Zamak duše“.

Time sv. Terezija Avilska posvješćuje istinu da „tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (1 Iv 4, 20).

Ljubav je dakle ključna, osobito ljubav prema bližnjemu. No, tko je moj bližnji?

Duh vremena govori da je to onaj tko mi je drag, simpatičan, s kim se razumijem, tko djeluje po mojim očekivanjima, ukratko, od koga imam neku korist. Sv. Augustin to naziva „okrenutost čovjeka prema sebi“, usmjerenost isključivo na sebe, svoju korist i ugodu, a time zatvorenost za one bližnje koji ne ulaze u navedeni opis te posljedično, ali i uzročno, zatvorenost za Boga.

Tko je moj bližnji?

Nauk Isusa Krista o tome „tko je moj bližnji“ predstavlja jednu od epohalnih promjena koje su promijenile kulturu i društvo, kako je bilo riječi u prošloj emisiji.

U razgovoru s jednim zakonoznancem, o kojem čitamo u Evanđelju po Luki, a koji je postavio pitanje: „Tko je moj bližnji?“, Isus Krist daje odgovor u obliku prispodobe o milosrdnom Samarijancu (Lk 10, 25-37).

Ova prispodoba je toliko snažna jer u sebi sadrži svu dinamiku unutarnje borbe koju svaki čovjek prolazi u oblikovanju vlastitog identiteta. „Svaki čovjek u sebi imam nešto od ranjenog čovjeka iz prispodobe, nešto od razbojnika, nešto od onih koji prolaze držeći se podalje i nešto od milosrdnog Samarijanca“ – piše papa Franjo u socijalnoj enciklici Fratelli tutti.

Oblikovanje kršćanskog identiteta treba uzeti u obzir te silnice i izabrati stranu: biti usmjeren, okrenut prema isključivo sebi ili biti okrenut prema bližnjemu.

Zaključno u prispodobi zakonoznanac sam dolazi do zaključka da je od svih likova bližnji bio milosrdni Samarijanac jer je iskazao milosrđe.

U jednostavnom odgovoru Isusa Krista: „Idi i ti čini tako!“ (Lk 10,36-37) započinje epohalna promjena koja usmjeruje, okreće pogled od sebe na bližnjega i vidi ranjenog čovjek i njegovo ranjeno dostojanstvo a ne njegove vanjske oznake te mu ne okreće leđa. Tu je rođen socijalni nauk Crkve, kako ističe Joseph Ratzinger, iz susreta evanđeoske poruke i njezinog zahtjeva ljubavi s problemima koji proizlaze iz života društva.

Ljubav prema bližnjemu – prvi ispit društvenosti

Ljubav je, dakle, izlazak iz sebe, opisao je papa Benedikt XVI. u svom djelu „Isus iz Nazareta“. I to je ono što zanima socijalni nauk Crkve – izlazak u međuljudske, društvene, ekonomske i političke odnose. Da bi se moglo izaći iz sebe, potrebno je izaći iz vlastite punine, a ne iz manjka.

Ta punina se ne može zadobiti na zemaljskim izvorima koji su u svojoj biti ograničeni bitak. Ona se dobiva od vječnog bitka koji je sam Bog.

Tako da je ljubav prema bližnjemu prvi ispit društvenosti jer ona precizno otkriva iz kojih se izvora punimo i prema kome smo okrenuti.

Marijana Kompes izvanredna je profesorica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Teologiju je diplomirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kršćansku socijalnu etiku doktorirala je na Katoličko-teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču. Na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Beču diplomirala je politologiju. Članica je Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve te koordinatorica međunarodne Mreže za socijalnu etiku u Srednjoj Europi.