„Život za druge, život za zajednicu, život za ljude, za one najugroženije i one najpotrebitije – to je najkraća poruka fra Vjekina života svima nama“, ističe mons. Tunjić.

Potvrđuje njegove riječi i fra Ivica Perić, naš misionar u Zambiji, koji je s ocem Vjekom bio dobar prijatelj: „Fra Vjeko je bio čovjek koji je vjeru živio do kraja; tiho, hrabro i bez kompromisa. U vrijeme strašnog genocida 1994. godine, kada je svijet okrenuo glavu na drugu stranu, Vjeko je ostao sa svojim narodom, spašavao ljude bez obzira na pleme i podrijetlo, skrivao progonjene i riskirao vlastiti život kako bi spasio druge. Od sigurne smrti spasio je više od 150 tisuća ljudi. Zbog toga su ga nazvali afričkim Oskarom Schindlerom“.

Fra Vjeko je, prisjeća se njegov prijatelj fra Ivica, ubijen 31. siječnja 1998. godine, u vrijeme teškog ruandskog poraća, ispred crkve Svete obitelji u glavnom ruandskom gradu Kigaliju, a ubojica do danas nije otkriven.

Ubojica do danas nije otkriven

Te 1998. fra Ivica Perić bio je misionar u Ugandi: „Dijelili smo fra Vjeko i ja isti poziv, istu ljubav prema Bogu i istu brigu za najsiromašnije. Vjekin najveći san bio je školovati djecu u selu Kivumu, dati im priliku za bolju budućnost, no nakon njegove mučeničke smrti činilo se kao da je sve stalo. Projekti su propadali, ljudi su bili obeshrabreni i sve je vodilo prema tome da se Vjekin san ugasi.“

No On je želio drugačije, prisjeća se fra Ivica: „Tada sam počeo osjećati u sebi snažan poziv. Zamolio sam da me prebace iz Ugande u Ruandu da bih, u spomen na svoga velikog prijatelja, nastavio gdje je on stao i u konačnici mogao ostvariti fra Vjekin san. Nisam ga došao zamijeniti, to nije moguće, nego nastaviti ondje gdje je on, nažalost, zaustavljen.“

Došao sam nastaviti ondje gdje je on, nažalost, zaustavljen

Uz Božju providnost i darove dobročinitelja, u Kivumu je fra Ivica uspio izgraditi cijeli školski kampus koji danas nosi ime Centar „Otac Vjeko“. „Ondje su niknuli vrtić, osnovna i srednja škola, učenički domovi i radionice, a tisuću djece dobile su priliku za obrazovanje i dostojanstven život“, govori fra Ivica.

Ostavština oca Vjeke

Rođen 26. travnja 1957. nedaleko Žepča u BiH, fra Vjeko je 1983. otišao u Ruandu kao misionar. „Otac Vjeko je zaslužan za mnogo toga u Ruandi: od pitke vode i navodnjavanja, preko obučavanja stanovništva za zanate poput tesarstva, zidarstva, pekarstva… Tu je i doprinos obrađivanju zemlje: Ruanda je pomalo brežuljkasta zemlja a Vjeko je inicirao takozvani terasasti uzgoj povrća, kako bujice nakon jakih kiša ne bi odnijele i zemlju i urod; taj se princip počeo primjenjivati po čitavoj Ruandi. Započeo je izgradnju školskoga centra koji je dovršio fra Ivica Perić“, nabraja mons. Tunjić.

„Kad je 1994. u Ruandi izbio sukob između plemena Hutu i Tutsi, u kojem je ubijeno gotovo milijun ljudi, fra Vjeko je bio među malobrojnim strancima koji nisu napustili zemlju. Ostao je uz one kojima je poslan, bez obzira na pleme ili podrijetlo, i neumorno spašavao civile od sigurne smrti; prevozio ih je do sigurnijih mjesta, pružao im hranu, zaklon i utjehu te im pomagao da prežive najokrutnije dane sukoba.“

Neumorno je spašavao civile od sigurne smrti

Otac Vjeko je, dodaje mons. Tunjić, do danas simbol predanosti, nesebične ljubavi prema bližnjemu i hrabrosti u trenucima najveće opasnosti.

Nakon genocida fra Vjeko se nije povukao: posvetio se obnovi zajednice, zbrinjavanju udovica i siročadi, obrazovanju djece i obnovi kuća – sve do 31. siječnja 1998. kad je ubijen. Okolnosti njegove smrti ostale su nejasne, počinitelj nije poznat no njegovo ime i djelo žive i izvan granica njegove Ruande u kojoj je pokopan.

Spomen na oca Vjeku i u Zambiji

Fra Ivica Perić je, nakon Ugande i Ruande, sada misionar u Zambiji. I u toj siromašnoj afričkoj zemlji znaju za njegova dragog prijatelja, fra Vjeku Ćurića. Naime, ime oca Vjeke nosi centar koji fra Ivica uz pomoć dobročinitelja i prijatelja misija gradi u selu Mwakapandula.

Kad je 2022. došao u to mjesto, tamo nije bilo ničega, prisjeća se fra Ivica. „Do sada je izgrađen samostan, crkva, vrtić, imamo školu šivanja i krojenja, iskopani su bunari, dovedena je struja te započinjemo s izgradnjom osnovne škole. Žrtva oca Vjeke i dalje rađa plodovima“, zaključuje misionar.

Žrtva oca Vjeke i dalje rađa plodovima

U njegovoj ga je misiji prije nekoliko mjeseci posjetio ravnatelj Papinskih misijskih djela Bosne i Hercegovine kojega se taj boravak u Africi snažno dojmio: „Mnogi ljudi nemaju struju, vodu, ni dovoljno hrane i odjeće. Nemaju ništa ali ne nedostaje im radosti. Dapače, osmijeh im je uvijek na licu. Zapadnog čovjeka je stvarno zahvatio ‚virus‘ zbog kojeg pokušava imati sve više ili što više i to u svim segmentima života, a onda u konačnici kad vidi koliko mu toga ne treba, najčešće je prekasno.“

S time se slaže i fra Ivica i poziva nas da učimo od njegovoga prijatelja: „Vjeko nas je naučio da se vjera ne živi riječima nego djelima. Zato moleći za njegovu dušu, zahvaljujemo Bogu za dar njegova života i obećavamo da ćemo uz Božju pomoć nastaviti graditi ono što je on započeo. Neka mu Gospodin udijeli vječni mir, a nama snagu i ustrajnost da ostanemo vjerni njegovu snu.“

Vjeko nas je naučio da se vjera ne živi riječima nego djelima

Fra Vjeko Ćurić ostavio je dubok trag u Ruandi i u srcima onih kojima je, vođen Božjom rukom, posvetio život. Njegova hrabrost, velikodušnost i predanost drugima ne smiju biti zaboravljene. U Africi živi kroz sjećanja onih koje je spasio, kojima je olakšao život, kojima je omogućio bolju budućnost…

Na nama je da ne zaboravimo čovjeka koji je doslovno živio za Boga i za druge ljude i koji nas svojim primjerom poziva da promislimo kako trošimo svoje vrijeme na ovome svijetu i kako živimo svoju vjeru.