Papa Lav XIV. u studenome prošle godine imenovao je dvojicu novih pomoćnih zagrebačkih biskupa. Među njima je i mons. Vlado Razum.

Rođen je 19. studenoga 1960. godine u Samoboru, a u trenutku imenovanja obnašao je službu Rektora Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u kojemu se danas za svećeništvo pripremaju 74 mladića iz 14 hrvatskih biskupija.

Mons. Vlado Razum i Tanja Maleš / Foto: HKM

Iako bogato iskustvo svećeničkog i odgojiteljskog rada stoji iza njega, priznaje da ga je imenovanje ipak iznenadilo.

„Sigurnost vidim u tome da je Gospodin tu, da on dalje vodi, a s moje strane se traži otvorenost za poticaje Duha i postojanost u djelovanju i radu.

Vjerujem da se odnos s Gospodinom koji sam se trudio njegovati i dosad i dalje nastavlja i u ostvarivanju ove nove službe“, rekao je mons. Razum u razgovoru za Hrvatski katolički radio uoči biskupskog ređenja u zagrebačkoj katedrali.

Trideset i tri godine svećeničkog hoda

Iza mons. Razuma su 33 godine svećeništva – taj put nije promatrao kao pripremu za biskupsku službu, ali danas ga vidi kao niz milosnih trenutaka u kojima je Božja providnost strpljivo gradila temelje.

mons. Vlado Razum / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

U svećeničku formaciju krenuo je u 27. godini, a u 33. godini je ređen za svećenika. Pastoralno iskustvo stjecao je u velikim župama, ali i u odgoju budućih svećenika, gdje je proveo najveći dio svoga služenja.

Od geodezije do bogoslovije

Zanimljivo je da mons. Razum prije studija teologije završava Geodetski fakultet. Danas na taj put gleda kao na prostor u kojem je Bog već tada tiho djelovao.

Prisjeća se djetinjstva i mlade mise u susjednoj župi koja ga se duboko dojmila, ali i obitelji u kojoj se vjera živjela ozbiljno, a ne samo tradicionalno. Ipak, ključni trenutci dolaze tijekom studentskih dana.

Bio sam dečko na selu, radili smo, školovali se. Pamtim jedan trenutak na geodeziji i razgovor s kolegom kojem sam rekao da bih, umjesto geodezije, želio nešto više.

Na poticaj sestre otkrio je ljepotu zajednice mladih u Samoboru, a tu je bio i Kursiljo koji je u više navrata prošao. Posebno mjesto u razlučivanju imao je boravak u Kartuziji Pleterje, gdje je više puta provodio tjedan dana u šutnji i molitvi.

Kartuzija Pleterje / Foto: Kartuzija Pleterje

Upravo ondje donosi konačnu odluku da krene putem svećeništva.

Zašto dijecezanski svećenik?

Odlazio je u ambijent franjevaca, pa u Remete, „studirao“ isusovce, salezijance, pa i kartuzijance. No, odluci je doprinijela činjenica da dolazi iz dijecezanske župe.

Taj način svećeničkog djelovanja i života najdublje mi je bio urezan u dušu.

Na tom putu pratile su ga i knjige te životi velikih svetaca: Benedikt, Franjo Asiški, Ignacije Lojolski, Terezija Avilska i Ivan od Križa.

Sve su to osobe kojima sam privržen i volim se družiti s njima, ‘prijateljevati s njima’. U posljednje vrijeme sam se družio s Augustinom. Uživjeti se u njihove živote koji itekako mogu djelovati inspirativno za naš život.

Osvrnuo se na činjenicu da će biskupsko ređenje biti na blagdan sv. Ivana Bosca, koji predstavlja, kako je rekao, mladenačku i urbanu duhovnost.

Kapela Corpus Domini / TU Zagrebačke nadbiskupije

„U svom svećeničkom životu trebamo otkrivati ljepotu različitih duhovnosti. Primjerice, u manjoj sredini lijepo je otkriti ljepotu kontemplativnih duhovnosti. Boscova je duhovnost urbane sredine“, primijetio je mons. Razum.

Kao rektor kapele Corpus Domini, na području dekanata gdje djeluju salezijanci, surađivao je s njima i kako je rekao, doista je doživio kako je ta duhovnost veliki odgovor kako raditi s mladima.

Obitelj kao tiha snaga

Odluka da nakon završenog fakulteta krene u bogosloviju u obitelji nije dočekana s otporom. Naprotiv, vjera je ondje bila duboko ukorijenjena. Posebno mjesto u obiteljskom životu imala je molitva za kardinala Alojzija Stepinca.

mons. Vlado Razum / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

„Kada smo molili ‘Anđeo Gospodnji’, uvijek se dodavala jedna ‘Zdravo Marija’ na jednu nakanu kardinalu Stepincu“, prepričava te dodaje da mu je kasnije majka rekla da je ta nakana bila da netko iz obitelji krene u duhovni poziv.

Međutim, kad sam krenuo na studij geodezije, otac je rekao da sada više ne možemo moliti na tu nakanu, jer je sve odlučeno. No, ona je rekla da će i dalje nastaviti moliti.

I mislim da je moje zvanje izmoljeno i zato mi je Stepinac itekako bio prisutan na putu razlučivanja i praćenja, ali i sada u svećeničkom djelovanju kao svetački lik koji je prisutan u mojem životu.

I obitelj ga je cijelo vrijeme podržavala na tom putu.

Podrška na putu

Svećenički uzor mu je uz bl. Alojzija Stepinca i kardinal Franjo Kuharić. „To su osobe inspirativne za naš rad“, smatra mons. Razum.

Duboko je cijenio mons. Ivana Horvata, dugogodišnjeg župnika u Samoboru gdje je bio u zajednici mladih, a spomenuo je i jedan upečatljiv trenutak:

Kad sam diplomirao na Geodetskom fakultetu, onda sam ga pozvao na promociju. I on mi je rekao: ‘Znaš da to nije za tebe.’ On je vidio nešto drugo za moj život.

Drag mu je i mons. Matija Stepinac, njegov župnik u Župi sv. Petra u Vlaškoj, gdje je godinu dana bio đakon te četiri godine kapelan. „On je dinamična osoba, osoba Crkve, ulijevao je optimizam koliko je imao žara i ljubio Crkvu, svoj život posvetio je proglašenju blaženim Alojzija Stepinca.“

prijenos relikvija Alojzija Stepinca prijenos relikvija Alojzija Stepinca u Krašić / Foto: Josip Vuković

Posebno drag mu je župnik Pavel s kojim je imao puno razgovora, a koji je bio, kako je rekao, „seoski župnik, što si nekad poželiš biti“. Volio je čitati, svirao je, imao je ovce.

Ono što ga je posebno pratilo kroz svećenički život je praksa čitanja:

Smatram da mi je dan promašen ako u njemu nisam pročitao barem jednu stranicu.

Odgoj budućih svećenika danas

Kao rektor bogoslovije dobro poznaje izazove formacije u današnjem vremenu. Ističe kako mnogi bogoslovi dolaze iz ranjenih i složenih obiteljskih situacija, što zahtijeva osobno praćenje i dubok pastoralni rad.

Bogoslovija je određena pustinja, iskustvo naroda koji iz Egipta ide prema Obećanoj zemlji, put preobrazbe na kojem se čovjek treba otvarati Božjem djelovanju i dopustiti milosti Božjoj da se usađuje u dušu.

Lamentacije u zagrebačkoj katedrali 2019. godine / Foto: Facebook Bogoslovi Zagreb

Formacija, dodaje, ne završava u bogosloviji, nego „stvara temelje, ne gradi kuću, a dalje moraš nadograđivati.“

Pastoral u četiri oka

„Nije mi teško dva-tri sata sjediti i razgovarati, ali ne o bilo čemu, već o životnim stvarima. I na taj način posvetiti se osobi. Volim to nazvati pastoral u četiri oka“, pojasnio je.

Protumačio je da cijeli pastoral počiva na tome i da je to ispovjedaonica, duhovni razgovor i duhovno praćenje.

To bi za današnje vrijeme trebala biti opcija kojoj bismo trebali posvetiti više pažnje u svećeničkom djelovanju.

Poveznica s kardinalom Kuharićem

Mons. Razum zaređen je za svećenika u ratnoj 1993. godini, pripremao se za svećeništvo u demokratskim promjenama, a uz sebe je imao tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franju Kuharića.

„Kardinal Kuharić je stric mojoj majci, djed i on su braća, tijekom odrastanja bilo je dosta susreta. Bio je župnik u našoj rodnoj župi, moj djed ga je primio i više od osam godina živio je u jednoj našoj kući. A kad je postao biskup redovito bi djedu Ivanu dolazi na imendan i mi djeca smo ga doživjeli u našoj kući.

Kardinal Kuharić/ Foto: Zagrebačka nadbiskupija

I u Pribiću smo ga susretali, a i dolazili smo mu na imendan. Prilikom mojeg promišljanja o svećeničkom pozivu, njemu sam to prvom rekao. Zamolio sam ga za razgovor i rekao mi je: ‘Ti se samo moli’. Vjerujem da sam tada i u njemu imao molitelja koji je pratio moj put“, rekao je mons. Razum.

Prisjetio se jedne zgode kada je kardinal Kuharić bio u mirovini, pozvao je mons. Razuma da odu u njegovu rodnu kuću u selo Konjščica, a on je došao po njega sa starim Renaultom 5.

„I pita me: ‘Nemaš ništa bolje?’ Odgovorio sam: ‘Morat ćete se zadovoljiti s ovim.’ I tako smo zajedno putovali, cijelu večer razgovarali smo u našem domu, slušali smo njegove uspomene“, ispričao je.

Mir koji se rađa iz molitve

Sugovornici i suradnici često primjećuju njegovu smirenost. Sam mons. Razum kaže da ona dolazi iz svakodnevne molitve, euharistijskog klanjanja i svete mise.

Sve treba prolaziti sa sviješću da je Gospodin tu. Ključna stvar danas nije problem Božje odsutnosti, nego čovjekove odsutnosti. Trebamo naučiti živjeti u prisutnosti – Gospodin je uvijek tu.

Stonski biskup i geslo?

Imenovanjem za pomoćnog biskupa dodijeljena mu je i naslovna Stonska biskupija, drevna biskupija koja danas više ne postoji, ali čuva bogatu povijesnu baštinu.

To je biskupija iz antičkog vremena, 1300. pripojena je Korčulanskoj, a u XIX. stoljeću Dubrovačkoj. Kao zanimljivost naveo je da je ondje župnik don Bernard Pleše s kojim je zajedno počeo studirati geodeziju. Najavio je da će kad bude prilika poći u Ston s narodom slaviti euharistiju.

Za biskupsko geslo izabrao je iz Isusove ‘Velikosvećeničke molitve’:

„Ut unum sint“ – „Da svi budu jedno“ (Iv 17, 22).

Grb mons. Vlade Razuma

„To je moje geslo. Kad gledamo svijet u kojem živimo i život Crkve koju ne trebamo idealizirati, jer ima svoju dramatiku, napetosti, podjele – trebalo bi nas vraćati na ovu Isusovu želju, kao što je to unutarnje gibanje života u Bogu samome koji je Jedan, u ljubavi se ostvariti, Isus to unosi u vrijeme i poziva ljude da postanu dionici tog ideala, zajedništva u ljubavi.

To je inspiracija Crkvi koja treba težiti tome da bude jedna. To sam želio sebi podsvijestiti, a onda i svima nama“, pojasnio je mons. Razum.

Biskupsko ređenje će biti u zagrebačkoj katedrali koja za mons. Razuma uvijek nosi lijepe uspomene, ondje se dogodilo svećeničko ređenje, u nju je gotovo svakodnevno odlazio na grob bl. Alojzija i veseli ga da se, nakon potresa, ondje vraća život.

Mons. Razum rekao da je još ne zna što ga očekuje u novoj službi, napomenuvši da će „dopustiti Gospodinu da i dalje iznenađuje“, a rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa ostaje do kraja akademske godine.

Cijelo gostovanje mons. Vlade Razuma možete poslušati u arhivi HKR-a. 

Životopis imenovanog zagrebačkog pomoćnog biskupa Vlade Razuma