Uz 270. rođendan Wolfganga Amadeusa Mozarta, jednog od najgenijalnijih skladatelja u povijesti glazbe, donosimo promišljanja pokojnog pape Benedikta XVI. o njegovom umjetničkom stvaranju.

Nijedan glazbenik nije pobudio toliki interes različitih disciplina koje nisu u srodstvu s glazbom kao što je to slučaj s Mozartom: pisci su romansirali njegov život, psiholozi su ga analizirali pokušavajući proniknuti njegov genij, medicina je pokušala dati odgovor od koje je bolesti umro, ali je došla i do vrlo povoljnih zaključaka iz iskustva s Mozartovom glazbom u terapijske svrhe, tolike dokumentarne i filmske kamere i reflektori usmjereni su prema njegovu životopisu, piše  Ivan Andrić u radu „Mozart u teologiji – teolozi o glazbi“ objavljenom 2016. u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Manje je poznato, pogotovo domaćoj javnosti, da postoji snažan i dojmljiv glas o Mozartu i s područja teologije: dapače, eminentni su se teolozi bavili Mozartom i to ne kao glazbenici, nego baš kao teolozi. Među njima i kardinal Joseph Ratzinger.

Pokojni papa Benedikt XVI., jedinstven je po zanimanju za glazbu kao za teološki predmet, te za povijesno-teorijsku problematiku glazbe u prostoru liturgije. Iz njegovih stručnih spisa izranja ključna tema teološkog govora o glazbi: biblijski temelj teološkog obrazloženja sakralne glazbe.

Benedikt XVI. bio je glazbeno obrazovan a posebice je volio Mozarta / Foto: Reuters

Ratzinger je umio postaviti temelje spomenutom obrazloženju počevši od „glazbenog“ iščitavanja nekih dijelova Svetoga pisma, napose biblijske „pjesmarice“ – Knjige Psalama, i iščitavanja nekih tekstova svetoga Tome Akvinskog, također po glazbenom ključu.[1]

Iz ovoga glazbenog istraživanja on tumači da su pjesma i glazba, napose u liturgiji, stvarnosti koji vode k spoznaji Božje slave.

Izraz i pojam Božja slava često se javlja u Ratzingerovim teološko-glazbenim spisima, a spomen na Mozarta povezuje s istom u svojoj knjizi izdanoj 2001.:

„Slušamo li Bacha ili Mozarta u Crkvi, kod obojice na čudesan način ćutimo što znači gloria Dei, slava Božja. Osjećamo prisutnost misterija beskrajne ljepote, to nam omogućuje da Božju prisutnost iskusimo življe i istinskije negoli to bijaše moguće u tolikim propovijedima.“[2]

Mozartova glazba nije liturgijska, ali u njoj odjekuje duh kršćanske liturgije

O naklonosti kardinala Ratzingera W. A. Mozartu saznalo se još znatno prije, kad se 29. lipnja 1985., na svetkovinu sv. apostola Petra i Pavla, njegovim nastojanjem, u bazilici sv. Petra u Vatikanu izvela Mozartova „Krunidbena misa“ u liturgijskom, euharistijskom slavlju kojem je predsjedao papa Ivan Pavao II., a misu je izvela Berlinska filharmonija, pod dirigentskim vodstvom Herberta von Karajana.

Bio je ovo svakako višestruko provokativan čin, među ostalim i uzmemo li u obzir s jedne strane Ratzingerovu liturgijsku kompetenciju, a s druge strane famu o Mozartu kao začetniku srozavanja liturgijske glazbe, napose u svojim „teatralnim misama“.

Papa će reći, a s tim se uglavnom slažu i svi ovdje navedeni teolozi, da Mozartova glazba nije liturgijska, ali da u njoj odjekuje duh kršćanske liturgije. Da se samo kratko i jasno ilustrira Ratzingerovo poimanje izraza „duh kršćanske liturgije“, posežemo za njegovim riječima iz knjige „Razgovori o vjeri“ (1985.), u kojoj su se note Mozartove mise razlijegale pod svodovima bazilike sv. Petra:

„Crkva mora biti ‚grad slave‘, mjesto na kojem su skupljeni i Božjem uhu prineseni najdublji glasovi čovječanstva. Crkva se ne može zadovoljiti samo onim što je obično, što je u svagdašnjoj upotrebi. Mora razbuditi glas svemira, dajući hvalu Stvoritelju i otkrivajući samom svemiru njegovu veličinu, čineći ga lijepim, naseljivim, čovječnim.“[3]

Eto otkuda u Ratzingerovoj Crkvi mjesto za Mozarta.

U knjizi „Sol zemlje“ voditelj razgovora P. Seevald na jednom mjestu sasvim izravno pita svojeg sugovornika, kardinala Ratzingera:

Vi ste veliki ljubitelj Mozarta? na što upitani odgovara: Da! (…)

„Najveći i najvažniji dio moje mladosti proživio sam u Traunsteinu, u kojem se osobito osjećao duh Salzburga. Tako je Mozart zarana ušao u naše duše i još me se i danas najdublje doima jer je njegova glazba sjajna, a istodobno i duboka.“[4]

Pomalo poetski izričaj da mu je Mozart zarana ušao u dušu možda smijemo proširiti i protumačiti jednim kasnijim citatom kad ga vidimo već kao papu.

Dar Milosti Božje, ali i plod Mozartove vjere

U prigodi koncerta koji su mu poklonili Orchestra di Padova i zbor Accademia della voce iz Torina 7. rujna 2010. a na programu je bio Mozartov Requiem, papa Benedikt XVI. zahvaljujući im za ovo glazbeno uzdarje izriče vrlo osobno svjedočanstvo:

„Poseban osjećaj koji me vezuje za Mozarta, mogao bih reći, postoji oduvijek. Svaki put kad slušam njegovu glazbu ne mogu a da se sjećanjem ne vratim u svoju župnu crkvu, gdje je, dok sam bio dijete, u blagdanske dane odjekivala neka od njegovih ‚Misa’: u srcu sam osjećao da me je dotakla zraka ljepote Neba, i isti taj osjećaj imam svaki put, i dandanas, slušajući tu velebnu meditaciju, dramatičnu i spokojnu, o smrti. “

„Kod Mozarta sve je u savršenom skladu, svaka nota, svaka glazbena fraza je takva i drugačija ne bi mogla biti: suprotnosti se pomiruju i Mozart’sche Heiterkeit, „mozartovski spokoj“, obuhvaća sve, u svakom trenutku. To je dar Milosti Božje, ali također i plod Mozartove vjere, koja se – napose u njegovoj glazbi – javlja kao jasni odgovor božanske Ljubavi, koja daruje nadu i onda kad je život razdiran patnjom i smrću.“[5]

[1] J. RATZINGER, „Fondamento teologico della musica sacra“, u: „La festa della fede“, Jaca Book, Milano, 1983., 75-100.; ISTI, „Cantate a Dio con arte“. „Il fondamento Biblico della musica sacra“, 117-136. i „L’immagine liturgica del mondo e dell’uomo e la sua espressione nella musica sacra“, 137 – 154.

[2] J. RATZINGER/BENEDIKT XVI., „Duh liturgije“, Verbum, Split

[3] J. RATZINGER – V. MESSORI, „Razgovor o vjeri“, Verbum, Split, 2001., 120.

[4] RATZINGER – P. SEEVALD, „Sol zemlje“, Mozaik knjiga, Zagreb

[5] BENEDETTO XVI., „Sulla musica“, a cura di L. Coco, Marcianum