Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša predvodio je u četvrtak, 15. siječnja, sprovodnu misu i ispraćaj preminulog mons. Josipa Oslića u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu, objavio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Koncelebrirali su zagrebački nadbiskup u miru kardinal Josip Bozanić, pomoćni biskupi Mijo Gorski i Ivan Šaško, imenovani pomoćni biskupi Marko Kovač i Vlado Razum, kanonici Prvostolnog kaptola zagrebačkog, prebendari Prvostolne crkve zagrebačke te okupljeni svećenici / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

U homiliji je nadbiskup Kutleša kazao kako je „naš brat Josip u svome je svećeničkom životu pratio druge pripremajući ih na dobru smrt, slavio je otajstva vjere, naviještao Krista i poučavao mnoge o Bogu i čovjeku. Sada je sam prošao kroz vrata smrti i našao se licem u lice s tajnom života koju je kao svećenik i teolog toliko puta nastojao objasniti i sebi i drugima.“

Tumačeći Božju riječ Nadbiskup je istaknuo tri misli koje nudi sv. Pavao: „o životu kao šatoru, o čežnji za nerukotvorenim domom i o stajanju pred Kristom. Dopustimo da nas Božja riječ dotakne i potakne nas na obraćenje, na dublju vjeru i na novu nadu.“

„Život i smrt prečasnog Josipa, čovjeka koji je živio od riječi Božje i sakramenta, još snažnije stavlja pred nas tu istinu. Postavljanje pitanja o smislu nije mu bila samo potreba koju u dubini osjeća svaki čovjek. On je to kao filozof činio i na jednoj drugoj razini, svjestan nužnosti, ali i granica ljudske spoznaje. Zasigurno se nije dao zadovoljiti površnim odgovorima koračajući u vjeri, ne u gledanju. Sada mu je dano vidjeti i spoznati“, istaknuo nadbiskup.

Dodao kako je njegov svećenički život nama jasan poziv na ustrajnost na putu vjere. Hoditi u vjeri znači svaki dan iznova povjerovati da Bog, a ne smrt ima posljednju riječ. Znači usred slabosti, bolesti i starosti znati sve predati u Božje ruke i ostati usidren u Kristu koji je isti jučer, danas i uvijeke.

Božji sud nije hladna matematika, nego pogled milosrdnoga Oca koji poznaje naše slabosti i traži najmanji trag ljubavi kako bi nas spasio.

Nadbiskup Kutleša rekao je kako je smrt mons. Oslića i poziv na odgovornost.

„On sada stoji pred Kristom, licem u lice, ispražnjenih ruku od svih zemaljskih stvari, ali, nadamo se, ruku punih dobrih djela, molitava, žrtava, ljubavi. Ono što mi smatramo dobrim i plodnim životopisom, u Božjem pogledu ima vrijednost samo ako je zaodjenuto ljubavlju. Vjerujemo da je pokojni naš brat Josip ljubavlju zaodjenuo svaki korak svoga životnoga puta. Stoga ovo nije trenutak strahovanja za njegovu sudbinu, nego je trenutak koji krije tihu radost i nadu. Radost jer naš život nije igra; nadu jer Božji sud nije hladna matematika, nego pogled milosrdnoga Oca koji poznaje naše slabosti i traži najmanji trag ljubavi kako bi nas spasio.“

Na kraju homilije nadbiskup je pozvao sve okupljene da ih ova smrt potakne na obraćenje.

„Nitko od nas ne zna dana ni časa. Možda smo se navikli živjeti kao da imamo beskrajno vremena. Možda odgađamo sakrament ispovijedi, pomirenje s bližnjima, konačnu odluku da Bogu doista predamo sve. Čas spasenja je danas.“

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Na kraju misnog slavlja okupljenima se obratio dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Mario Cifrak.

Istaknuo je da se profesor Oslić iskreno „veselio aktivnostima i uspjesima članova Katedre [filozofije] kao da je riječ o vlastitoj djeci. Umjesto inzistiranja na svojem pravu na autoritet, izabrao je očinski pristup prema svojim najbližim suradnicima, uvijek s poštovanjem i strpljivošću, čak i onda kad se stvari nisu odvijale prema njegovoj zamisli. Njegova vedrina, ležernost i duhovitost nisu se umanjili niti kad je postao dekan. Metafizički ozbiljan i odgovoran, uvijek je znao pokazati svoju iskrenu zainteresiranost za ljude. Čak i u situacijama kad je zvučao provokativno i izazovno, iza tih retoričkih figura mogla se osjetiti njegova brižnost, smirenost i pomirljivost.“

U društvu s njime svatko je mogao biti ono što jest bez straha od osude. Njegovu vedrinu, dobrohotnost i strpljivost prepoznali su i uživali kolege profesori i studenti, rekao je dekan KBF-a.

Nakon mise uslijedili su sprovodni obredi i ukop tijela mons. Josipa Oslića na Gradskom groblju Mirogoj, koje je predvodio zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski u zajedništvu sa zagrebačkim pomoćnim biskupom Ivanom Šaškom, okupljenim svećenicima, obitelji, rodbinom i prijateljima.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Svećenik koji zagledan u vječnost kroči zemljom

U homiliji biskup Gorski je istaknuo da je mons. Oslić tijekom svojih pastoralnih službi u Župi sv. Marka Križevčanina i Župi sv. Ivana evanđelista u Utrini, a posebno kroz profesorsku, rektorsku i kanoničku službu, izrastao u osobu vrijednu poštovanja.

„Nijedan svećenički život, pa tako i Josipov, potrošen u službi Bogu i Crkvi, nije moguće razumjeti bez jedine svrhe i cilja – uskrsnuća mrtvih i život budućega vijeka. Samo u toj perspektivi možemo razumjeti svećenika koji zagledan u vječnost kroči zemljom i pokušava slijediti Isusa“, rekao je biskup.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Govoreći da Gospodin od nas traži da poput mudrih djevica imamo zalihu ulja u svjetiljci za prijelaz kroz tamu smrti, biskup Gorski istaknuo je da „Bog koji nas je bez nas pozvao u život, poziva nas k sebi kada to zaželi. Prekida nas u našim poslovima ne gledajući ni dob, ni službu, ni ljudske zasluge ili potrebe.“

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

„U božićno vrijeme slavili smo Isusov silazak u našem ljudskom tijelu na zemlju, a Josip je, oslobođen smrtnoga tijela, ušao u vječnost. Sada više ne gleda u zrcalu, nego licem u lice, više ne napreže um žudeći za spoznajom, nego spoznaje Boga kao što je i sam spoznat“, zaključio je mons. Gorski.