Ususret svečanom prijenosu posmrtnih ostataka biskupa Jurja Dobrile u porečku katedralu, Eufrazijevu baziliku, 17. siječnja, iz dana u dan pobliže upoznajemo njegov život, njegove misli, njegovu važnost i veličinu. Iako ga prepoznajemo kao zaslužnika, pitanje je što konkretno znamo o njemu. Neka nam ovi dani budu prilika da ga bolje upoznamo i usvojimo ono što je živio.
Dobrilino djetinjstvo i mladost s većom se ili manjom sigurnošću mogu tek skicirati zbog oskudnih sačuvanih vrela, no svakako se radi o sposobnom i darovitom mladiću što je zarana iskazivao, a to mu je omogućilo neuobičajen životni put.
Biskup Juraj Dobrila rođen je u Velom Ježenju, u srcu Istre 16. travnja 1812. godine u obitelji koja se skromnim životnim uvjetima nije razlikovala od većeg dijela seoskog istarskog stanovništva.
Osnovnoškolsko obrazovanje polazi u Tinjanu. Tinjanski kapelan preporučuje Jurjevim roditeljima da sina pošalju pazinskim franjevcima, da bi se tijekom dvogodišnje pripravnice pripremio za gimnazijsko školovanje.
Spoj marljivosti i darovitosti očitovao se i u Pazinu te su ga franjevci poslali subraći u Karlovac gdje je između 1826. i 1832. pohađao šestorazrednu gimnaziju i susretao se s preporodnim idejama.
Zbog okolnosti života Dobrila je bio primoran rano sazrijeti i donijeti dugoročne životne odluke.
Na putu prema svećeništvu studira u Gorici. Zaređen je za svećenika 1837. godine te biva kratko kapelan u Munama i Hrušćici.
Zalaganjem tršćansko-koparskog biskupa Mateja Ravnikara 1839. primljen je u bečki zavod „Augustineum“ na viši teološki studij.
Ravnikarova preporuka u kojoj se ističe uspjeh pri svladavanju studija u Gorici, ali i „marljivost i znanstveni napredak“, vrijedno je i pouzdano svjedočanstvo o već istaknutim kvalitetama mladoga svećenika.
„Carsko-kraljevski viši zavod za izobrazbu svjetovnih svećenika pri sv. Augustinu u Beču“ je mjesto gdje je Dobrila upoznao svojega tri godine mlađega doživotnog prijatelja i sumišljenika, pomagača ili savjetnika u raznorodnim preporodnim aktivnostima, budućeg biskupa Josipa Jurja Strossmayera.
Pitomci toga zavoda, a tijekom stoljeća postojanja ih je bilo više od tisuću, imali su važnu, ponekad i presudnu ulogu u oblikovanju vjerskoga, društvenoga i političkoga života u zapadnoj polovici Monarhije.
Dobrilin izvrstan uspjeh u studiju okrunjen je 1842. godine uspješno obranjenom doktorskom disertacijom „Nauk crkvenih otaca o sakramentu ispovijedi“.
Zaključujući Dobrilinu svjedodžbu čelnici „Augustineuma“ s neskrivenim zadovoljstvom su istaknuli:
Kruna svim njegovim preizvrsnim svojstvima bilo je napokon njegovo uzorno, u istinu svećeničko vladanje, njegova krotka ćud, mila prijaznost i čednost i savjesno vršenje svih pravila naše kuće tako, da se možemo od njegove buduće djelatnosti nadati mnogome, što će nas veseliti.
Idućih šesnaest godina Dobrila je proveo u Trstu, sjedištu rodne biskupije. Zahtjevne službe što ih je ondje obnašao govore o ugledu što ga je stekao kod biskupa Ravnikara i njegovog nasljednika Legata.
Pripremio vlč. Darko Zgrablić za Hrvatski katolički radio prema knjizi Mihovila Dabe „Sve za Boga, vjeru i puk: Biskup Juraj Dobrila u svom vremenu“.