Danas puno govorimo, pišemo, snimamo, objavljujemo, živimo brzo, stalno smo u nekom ubrzanom raspoloženju…

Riječi su brze, a naše reakcije još brže.

Međutim, nikako da uistinu shvatimo i prihvatimo da i riječi i djela imaju težinu. Ništa nije bezazleno.

Komuniciramo preko ekrana.

Klikamo, tipkamo, lajkamo, dijelimo… Međutim, taj ekran kao da je prigušio osjećaj odgovornosti. Često se ponašamo kao da ono što napišemo, podržimo ili podijelimo nije upućeno stvarnoj osobi; kao da s druge strane nije netko tko osjeća, tko nosi svoje borbe, rane i nade.

Ali posljedice su itekako stvarne.

Kada tipkamo, ne znam jesmo li svjesni, ali obraćamo se stvarnim ljudima s emocijama i ranjivostima. Nije to šala. Nismo u igrici već živimo u stvarnom životu. Odgovorni smo i riječima i djelima.

Riječi mogu raniti dublje nego što možemo i zamisliti.

Sve što napišemo, podijelimo ili podržimo – ostavlja trag. Nekoga može povrijediti, nekoga ohrabriti, nekoga gurnuti u tamu, a nekoga iz nje izvući.

I rijetko ostaje ondje gdje smo mi zamislili, jer riječi se šire, umnažaju, dajemo im nova značenja pa tako i nove posljedice.

Odgovornost ne prestaje tamo gdje počinje ekran.

Ono što je zanimljivo – u tom istom ekranu možemo se i vidjeti. Ako se dovoljno zagledamo, uhvatit ćemo odraz vlastitog lica, i srca. U tom odrazu vidimo i krivca, ali i onoga koji može biti dio rješenja.

Budimo pažljivi s riječima.

Sve što izlazi iz nas – otkriva što nosimo u sebi.

Odgovorni smo i riječima i djelima pred ljudima i pred Bogom koji vidi i ono što drugi ne vide.

Pred Bogom nema „samo online“.

Potrudimo se zato da iza ekrana bude ono isto lice i one iste riječi koje pokazujemo i izvan ekrana, u offline svijetu.

Budimo jednako pažljivi i odgovorni.

Neka naše riječi, bez obzira izgovaramo li ih ili tipkamo, budu odraz onoga što želimo ostaviti iza sebe.