Matej 24 govori o posljednjim stvarima našeg života, „eschaton“ na grčkom znači „posljednje“, tj. ono što se tiče cilja. Zašto je za tebe važno razmišljati o cilju? Zato što odnos prema budućnosti određuje sve u tvom životu.

Ako pred sobom vidiš prijeteću budućnost, tvoj „danas“ bit će ispunjen tjeskobom. Ako svoju budućnost vidiš kao mirnu, skladnu, taj će „danas“ biti smiren i ohrabren.

Kad idemo u crkvu na sv. misu, na plac u mesnicu, na frizuru kod nekog omiljenog frizera, znamo li kamo idemo, kojim putem? Naravno da znamo. A kad razmišljamo o svom životu, trebamo se svaki dan pitati kamo idemo. Dakle, ideš prema nečemu, a mi, kršćani, prema susretu s Gospodinom.

Ne trčimo prema tami, nego prema susretu, prema odnosu s Bogom, kao Noa, a odnos s Bogom jednako je otajstvo. Noa živi otajstvo.

U očima svojih suvremenika Noa je sigurno izgledao kao lud čovjek.

Graditi lađu tamo gdje nema nikakvog mora, činilo se „sumanuto“, ali upravo mu je ta arka spasila život, jer ju je gradio, ne iz straha od poplave, nego iz povjerenja u Boga, snažne vjere, poslušnosti prema Bogu. Možda i danas, tko nas vidi kako molimo ili idemo na misu, kako gradimo svoj unutarnji prostor duhovnog života, može pomisliti da smo pomalo „ludi“.

(…)

Na početku stvaranja Bog je rekao: „Plodite se i množite“, što smo mi banalno shvatili kao „radite djecu“, ali taj se mit postavlja na mnogo dublju razinu. Ne radi se o kvantitativnom kriteriju (imajte djecu), nego o kvalitativnom (razvijajte život koji je u vama).

Zadaća čovječanstva bila je rasti, postajati, razvijati novi život, čega je rađanje djece u biološkom smislu bilo tek znak.

No, čovjek se na kraju ograničio samo na razmnožavanje i duhovno je umro, otupio; a kad se živi tako, neizbježno dolazi potop („mabul“ na hebrejskom označava nered, anarhiju, trenutak u kojem se visoko i nisko pomiješaju, trenutak gubitka orijentacije). Dani Noe dani su površnosti.

Jedan rimokatolički španjolski svećenik je to dobro primijetio i rekao: „Najveći porok našega doba jest površnost“.

Ljudi i danas žive bez otajstva, bez odnosa s Bogom. Problem nije u tome što ćemo umrijeti, nego u tome da mislimo kako se život sastoji u zbroju onoga što jedemo, pijemo i radimo. Mi smo ono za što smo živjeli. Moje pitanje za tebe, dragi slušatelju, je:

Za što ti živiš?

Smrt (potop) će dotaknuti sve. Došašće nas poziva da nas smrt zatekne žive. Poput malih Noa, možemo se opredijeliti za otajstvo, za ljubav, svjesni da Bog živi u nama: Vaše je zlo u tome što ne shvaćate koliko ste lijepi! (Dostojevski).

Isus zatim kaže da će dvojica biti u polju: jedan će biti uzet, drugi ostavljen. Dvije će žene mljeti žito: jedna će biti uzeta, a druga ostavljena. Što to znači? To znači da život donosi preokrete: jednog zahvati, drugoga ne; i to se stalno događa.

Život ima svoje zavoje, trenutke kada se sve mijenja. Svima se dogodi da dođe neki događaj koji preusmjeri smjer (teška bolest, pandemija…). Neki su se pred tim slomili. Neki su narasli, sazreli, postali odrasliji, dublji, istinitiji. Dakle: jedan će biti uzet, drugi ostavljen. O čemu ti to govori?

Evanđelje, budimo mirni, ne govori o anđelu smrti, nego o dva različita načina življenja na polju života: jedan živi kao odrastao čovjek, drugi kao dijete; jedan živi s pogledom upravljenim prema beskraju, drugi zatvoren u svoju ljusku; jedan je otvoren za potrebe drugih, drugi pogrbljen nad vlastitim potrebama; jedan je spreman za susret s Gospodinom, drugi ništa ne primjećuje.

Život je puno više od zbroja tvojih aktivnosti: postoji samo jedna stvar koju smrt ne može dotaknuti – ljubav darovana i primljena.

Zato valja bdjeti, kaže Gospodin Isus, jer ne znamo u koji će dan doći naš Gospodin. Što to znači?

Ako živimo kao gospodari kuće, tada će Gospodar doći kao lopov. Ako živimo kao sluge, kao oni koji znaju da kuća pripada drugome i da on može tražiti račun o tome kako živimo, tada ćemo živjeti sasvim drukčije.

Lopova privlači bogatstvo, a Gospodina privlači čovjek, koji je dragocjen u njegovim očima. On je lopov koji dolazi u tišini, bez buke, a primjećuju ga samo oni koji bdiju, koji znaju vidjeti koliko je Boga u svijetu.

Ponekad imam dojam da smo kršćanstvo sveli na nešto medeno i tješeće, čime zasladimo gorčine života: Bog je postao neka vrsta talismana kojeg vadimo po potrebi.

Bdij da tvoja vjera ne postane mješavina praznovjerja i sujeverja; bdij da ne upadneš u rutinu molitve; bdij da ne prekineš traženje Boga, zavaravajući se da si već „u redu“; bdij da se pokreneš, da dovedeš život u red, da prepoznaš Boga koji dolazi pohoditi tvoj dom.

Cijelu emisiju „Tebe tražim“  možete poslušati u arhivi HKR-a.