Svatko tko čuje izraz Krist kralj i posluša evanđelje o njegovom raspeću, rekao je biskup Petanjak, razumjet će da nešto nije u redu ili da se radi o nekom drugačijem načinu kraljevanja:

Umjesto prijestolja Isus je na križu.
Umjesto zlatne krune na glavi je trnova kruna.
Umjesto dragulja čavli.
Umjesto kraljevske odjeće, svučen do gola.

Sve što je Isus živio i govorio, potpuno je drugačije od našeg života i od naših riječi, pa sukladno tome i njegovo kraljevstvo od našega. Glavari s narodom mu se podruguju i govore: „Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik“ (Lk 23, 35).

Vojnici ga izruguju i nude mu piti ocat: „Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!“ (Lk 23, 37).

Jedan od obješenih zločinaca ga pogrđuje: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“ (Lk 23, 39).

Svi koji se Isusu izruguju ponavljaju isto: Druge je spasio, zašto ne spasi sam sebe?

Svi su oni vidjeli što je Isus činio i živio, ali se nitko od njih nije potrudio razumjeti njegove geste i riječi, a još manje da ih i sami pokušaju provesti u život, istaknuo je biskup.

Svi su oni vidjeli da je Isus živio za drugoga i čuli su iz njegovih usta da samo onaj tko je spreman položiti svoj život za drugog, da će samo taj spasiti svoj život, ali nitko od njih nije imao hrabrosti živjeti poput njega.

Lakše je drugoga ismijavati nego pokušati živjeti kao on.

Isus i kad bi htio sići s križa, ne može i ne smije, jer kad bi sišao, sam bi sebe zanijekao.

Pogazio bi sve ono što je živio, zašto je živio i što je govorio.  Ostao je i morao je ostati dosljedan sam sebi, ako je htio da njegovo evanđelje bude uvjerljivo i da se na ovom svijetu gradi Božje kraljevstvo, koje je u potpunoj suprotnosti s bilo kojim kraljevstvom i vladavinom na ovom svijetu.

Na križu završava Isusov javni život, na isti način na koji je počeo.

Raspeti / Foto: Josh Applegate/Unsplash

Nakon krštenja na Jordanu Duh Isusa nagna u pustinju. Isus je tako snažno doživio svoje krštenje da ga je Duh Božji prisilio da ode u pustinju i da ondje kroz molitvu i post odluči kakav će Mesija biti.

Nakon pustinje dolazi đavao i triput mu kaže: „Ako si Sin Božji reci da ovo kamenje postane kruhom, popni se na vrh hrama, baci se s litice.“

Kako završava Isusovo javno djelovanje? Đavao preko glavara sa svjetinom, preko vojnika i jednog od obješenih razbojnika, ponavlja iste riječi: „Ako si Sin Božji, spasi sam sebe!“

Ni tada, ni sada Isus ne podliježe đavolskim zamkama. Đavao se znade jako dobro kamuflirati.

Čim vam netko nešto velikodušno predlaže i nudi, dobro otvorite oči i uključite klikere u glavi.

Nitko ništa na ovom svijetu ne daje badava, a osobito ne sreću i bogatstvo. Ovaj svijet uvijek ima svoju cijenu i najskuplje je ono što je badava.

Znati prepoznati svoje promašaje i nazvati ih pravim imenom i ponizno ih priznati, to je jedini pravi put koji vodi u Kraljevstvo Božje i koji se razlikuje od svih zemaljskih kraljevstava.

Ako u svakom čovjeku postoji zrno savjesti, trun božanske svjetlosti i ako nikada ne znamo kad će to zrno savjesti proraditi, kao i to da se u svakome od nas, ne daj Bože, to zrno svjetlosti može ugasiti, smijemo li druge okarakterizirati kao monstrume?

Koliko se Kraljevstvo Božje i Kraljevstvo Isusovo razlikuje od naših kraljevstava; Božja pravda od naše pravde; naša istina od Božje istine!

Mons. Petanjak ovu je homiliju izrekao u Župi sv. Mateja u Mundanijama na Rabu, na svetkovinu Krista Kralja, 23. studenoga 2025. Tom je prilikom proslavljena 100. obljetnica posvete crkve sv. Ilije koja je ubrzo nakon izgradnje, 1925. godine posvećena 1000. obljetnici početka Hrvatskoga Kraljevstva. Podignuta je na mjestu nekadašnje kapele sv. Ilije koja je bila uništena 1923. Prva misa u obnovljenoj i dograđenoj crkvi slavljena je 7. prosinca 1924. godine. Biskup Ivica Petanjak izrazio je zahvalnost za stoljeće Božje blizine, za sve generacije koje su ovu crkvu gradile, čuvale i u njoj prinosile svoje molitve.