Sjećam se dobro jednog roditelja koji je rekao da „prestanem komplicirati jer oduvijek su djeca zafrkavala drugu djecu i bilo je dječjeg nasilja.“

I nisam to čula samo od jednog roditelja, bilo ih je još.

Bilo je i onih koji su podijelili tugu jer im djeca dođu iz škole nesretna radi „zafrkancije“ od strane druge djece.

Sve dok samo jedan roditelj bude razmišljao na način da je nasilja oduvijek bilo i čemu komplikacija oko toga, nasilja i nesretne djece bit će i dalje.

Zapravo, nesretna djeca su na obje strane, ali ovi prvi roditelji toga nisu svjesni jer ne čuju plač svoje djece zato što tugu izražavaju na drugačiji način – grubim riječima, šakama i raznim kreativnim načinima u ovo napredno, digitalno i moderno doba.

Djeca su poprilično jadna i za to smo sami krivi.
Nema dječjeg nasilja, već samo nasilje.
Verbalno i fizičko.
I ono koje odrasli ne žele priznati.

Kad smo organizirali predavanje o temama sigurnosti na internetu, pametnog korištenja društvenih mreža te prevencija nasilja, dogovorili smo vrhunskog predavača.

Predavanje je bilo besplatno, pažljivo smo birali termin koji bi svima najbolje odgovarao, najavljivali smo tu aktivnost na sve strane, informacija je išla po školi, otisnuli smo letke i dijelili roditeljima, stavili informaciju u župni listić, poslali poziv po okolnim župama i poziv lokalnom portalu…

Dovoljno rano najavili predavanje kako bi svi imali vremena organizirati se i doći.

Znate li koliko je roditelja došlo?

6 roditelja.

Od toga smo mi – dvije mame – bile u organizaciji.

A znate li koliko je djece došlo?

14 djece.

Od toga je 4 djece bilo od nas mama u organizaciji.

Prošlo je nekoliko godina od tada i još uvijek me peče ista misao… Kako je to tužno i sramotno.

Nasilje je u porastu.

Ono što smo mi roditelji zaboravili jest da društvo ne čine oni gore, škole, sustav ili netko treći. Društvo čine pojedinci – ti i ja – svatko od nas.

I svi smo odgovorni za ono što nije u redu.

Problem je što mnogi više ne osjećaju nikakvu odgovornost prema drugima.

Moto današnjice postao je: „Bitno da je meni dobro.”

Ali ako odraslima nije stalo učiti kako ispravno živjeti, kako voljeti i poštovati jedni druge, kako će to znati djeca?

Tko će ih naučiti ako mi sami nismo spremni učiti?

Djeca gledaju nas. Promatraju na koji način pričamo o drugima, kako reagiramo kad se dogodi nepravda, smijemo li se tuđem neuspjehu ili pružimo ruku pomoći – sve to uče od nas.

I zato, kad dijete nekoga ponizi, zapitajmo se: gdje je to naučilo?

Kad dijete nekome prijeti, koga zapravo oponaša?

Jednostavno, nismo spremni na taj „napor“ da zajedno stvaramo bolje sutra. Da svakodnevica bude ugodna svima, a ne samo našoj obitelji.

A promjena ne počinje velikim kampanjama ni programima.

Promjena počinje razgovorom. Jednim „oprosti“, „kako si?“, jednim roditeljem koji odluči poslušati svoje dijete bez osuđivanja.

Jer dok god okrećemo glavu – nasilje raste. A kad se jednog dana odlučimo okrenuti jedni prema drugima – tada će početi nestajati.

A odgoj nikada nije samo odgoj djece nego odgoj i nas samih. Toga nisam bila svjesna dok nisam postala roditelj. Kad odlučimo mijenjati sebe – počinje promjena u svijetu.

Možda griješim, ne znam, ali imam 47 godina i još pamtim svoje tenisice koje mi je netko bacio u toaletnu školjku kad sam imala 9 godina.

Pamtim i kako su me gađali paucima jer sam rekla da ih se bojim.

Sjećam se i kako su me zezali radi mucanja.

Sjećam se i kada mi je rekla da mi ružno stoji haljina jer imam mršave noge.

Sjećam se i da su me zvali daska jer sam bila žgoljava i kasno sam se počela razvijati pa se nisam uklapala.

To su ozbiljne teme.

Uvijek sam govorila da ako čujem kako moje dijete nekoga vrijeđa – to će prije svega biti poraz mene kao roditelja.

Smatram se odgovornom.

Mislim da u toj želji i spremnosti da budemo bolji – počinje onaj bolji, onaj Božji svijet o kojem svi sanjamo.