Iskustva bliske smrti (NDE – near‑death experience) više nisu priče iz rubrike „rekla‑kazala“, nego iznimno dobro dokumentirani fenomen našeg vremena. Tisuće prikupljenih medicinskih izvješća i svjedočanstava prikupljanih desetljećima govore o ljudima koji su klinički umrli, a zatim se vratili. Oni koji apriori negiraju nadnaravno pokušavaju sve to svesti na kemijske procese u mozgu, ali sve više pokazatelja upućuje na to da taj fenomen nadilazi ono što možemo mjeriti ili objasniti materijalistički.¹

Sve više pokazatelja upućuje na to da taj fenomen nadilazi ono što možemo mjeriti

Povijesno gledano, došlo je do velikog pomaka. Opisi iskustava NDE‑u pojavljuju se već u djelima antičkih autora, primjerice u Platonovu mitu o Eru u Državi, ali u prošlosti nije postojala medicinska tehnologija ni znanja potrebna da se nekoga oživi nakon što mu je srce prestalo kucati. Ponekad bi se srce spontano ponovno pokrenulo, pa su u povijesnim slučajevima NDE‑ovi bili mnogo rjeđi nego danas, ali su ipak neki zabilježeni.²

Ilustracija: Hieronymus Bosch, „Uzašašće blaženih“ (Ascent of the Blessed), oko 1505.–1515., Gallerie dell’Accademia, Venecija.

U pedesetim, a osobito u šezdesetim godinama 20. stoljeća, nove medicinske tehnike i tehnologije po prvi su put omogućile oživljavanje osoba kojima je srce prestalo kucati. To je dovelo do prave eksplozije svjedočanstava NDE-a, jer su u život vraćani mnogi ljudi koji bi u prošlosti nepovratno umrli. Njihova iskustva privukla su pozornost javnosti sredinom sedamdesetih, nakon objave knjige Raymonda Moodyja Life After Life (Život poslije života).³

Većina ljudi opisivala je tzv. autoskopiju – doživljaj gledanja vlastitog tijela odozgo ili sa strane, promatrajući liječnike i sestre tijekom zahvata ili reanimacije. Mnogi govore o prolasku kroz tunel ili o prijelazu u svjetlost. Često se spominju prekrasni vrtovi, gradovi ili parkovi ispunjeni radošću. Oko 20 % iskustava, međutim, ima i tamne, zastrašujuće elemente, a iako se takva svjedočanstva često preskaču ili prešućuju, ona su neizostavan dio fenomena bliske smrti i zaslužuju jednaku pozornost. ⁴

Sve više znanstvenika pristupa im ozbiljno

Posljednjih desetljeća provedeno je mnogo istraživanja o tim iskustvima. Sve više znanstvenika pristupa im ozbiljno, a dostupno je i mnogo kvalitetne literature. Umjesto pojedinačnih memoara, više vrijedi posegnuti za zbirkama studija slučajeva, jer tek usporedba mnogih svjedočanstava daje cjelovitiju sliku. Mnogi od tih slučajeva sadrže i provjerljive informacije. Među njima, najbolja knjiga na tu temu danas je, po mom mišljenju, ona Titusa Rivasa i drugih autora The Self Does Not Die, koja prikazuje više od stotinu slučajeva s vjerodostojnim informacijama potvrđenim neovisnim izvorima.⁵

Između 10 i 23 % osoba koje prežive srčani zastoj opisuje iskustvo svjesne prisutnosti „izvan tijela“. U općoj populaciji, oko 5 % ljudi tvrdi da je barem jednom doživjelo nešto slično, što znači stotine milijuna ljudi diljem svijeta. U različitim kulturama pojavljuju se isti motivi: napuštanje tijela, promatranje vlastitog tijela odozgo, prolazak prema svjetlu, susret s preminulima, osjećaj blaženstva i ljubavi te „pregled života“ u kojem čovjek vidi vlastita djela iz perspektive drugih.^{6 7}

Sudar s činjenicama

Materijalistička objašnjenja redom udaraju u granice. Hipoksija mozga, poremećaji u temporalnom režnju, oslobađanje DMT‑a ili ekstremni stres ne objašnjavaju cjelinu fenomena, a osobito ne lucidnost i koherentnost svijesti u trenucima kada mozak više ne pokazuje mjerljivu aktivnost (ravna EEG linija, zaustavljeno srce, duboka hipotermija). A ipak – svijest ostaje: jasna, logična, budna.⁸

Naravno da sva ta iskustva ne treba uzimati zdravo za gotovo. Neka iskustva mogu biti snovi ili halucinacije, neki detalji mogu biti kriva sjećanja ili pogrešno tumačenje doživljenog, a neka i svjesne prijevare radi zarade ili samopromocije. Ipak, u središtu fenomena nalaze se slučajevi s visokom razinom autentičnosti – osobito oni s pouzdanim opažanjima, kada osoba, dok je klinički mrtva, zna, vidi ili čuje nešto što je poslije neovisno potvrđeno.

Sva ta iskustva ne treba uzimati zdravo za gotovo

Takvi primjeri najbolje su sabrani u spomenutoj knjizi The Self Does Not Die, gdje su slučajevi potkrijepljeni medicinskom dokumentacijom i svjedočenjima više neovisnih osoba. To nisu senzacionalističke priče, nego neovisno provjereni zapisi. Ako netko želi ozbiljnije proučavati ovu temu, preporučujem proučavanje zbirki dokumentiranih slučajeva, a ne pojedinačnih bestselera u kojima autor postaje vrhunski teolog i mistik jer je bio tri minute klinički mrtav.⁵

Tu su i tzv. Peak in Darien slučajevi: ljudi koji u NDE‑u vide osobe za koje nisu znali da su umrle – a to se poslije pokaže točnim. Posebno su snažni i slučajevi slijepih (čak i slijepih od rođenja) koji tijekom NDE‑a vide prostor, boje, odjeću i radnje osoblja bolnice te ih poslije opisuju s neočekivanom točnošću.^{9 10}

Habermasov uvid

Dr. Gary R. Habermas, koji desetljećima sustavno proučava NDE‑ove, posebno ističe tzv. veridikalne slučajeve – od lat. veridicus, „istinito opaženo“ – kao najteže argumente protiv materijalističkog tumačenja ove pojave.

Iskustva bliske smrti daju najuvjerljivije empirijske argumente da svijest može postojati neovisno o tijelu

Ako osoba prima i obrađuje provjerljive informacije u trenutku kad mozak ne pokazuje nikakvu mjerljivu aktivnost, tada se tu ne može raditi o halucinaciji, nego o pojavi koja nadilazi fiziologiju mozga. Prema Habermasu, iskustva bliske smrti daju najuvjerljivije empirijske argumente da svijest može postojati neovisno o tijelu.¹¹

Pametnom dosta

Ako nas činjenice upućuju na stvarnost koja nadilazi materijalno, trebamo ih slijediti, a ne odbacivati zato što se ne uklapaju u unaprijed zadane svjetonazore. Oni koji apriori isključuju mogućnost nadnaravnoga ograničavaju vlastitu spoznaju, dok praznovjerni, s druge strane, u svemu vide nadnaravno i ništa ne provjeravaju.

Ako pak hladne glave i bez predrasuda promatramo fenomen iskustava bliske smrti, teško je ne složiti se sa sljedećim zaključkom: znanost ne može pratiti što se događa sa sviješću nakon smrti, ali može – i to upravo čini – bilježiti, sustavno analizirati i kritički provjeravati svjedočanstva povratnika koji su, u iskustvu što se najčešće opisuje kao izlaženje iz tijela, vidjeli i čuli ono što nisu mogli u stanju kliničke smrti – a što se poslije pokazalo točnim.

Intelektualno poštenje znači slijediti činjenice, ma kamo god nas one odvele

Intelektualno poštenje znači slijediti činjenice, ma kamo god nas one odvele. Iskustva bliske smrti ne nude znanstvenu formulu zagrobnog života, ali snažno svjedoče o opstanku svijesti nakon smrti. Tako potvrđuju urođenu intuiciju svih ljudskih bića, povezanu s moralnim osjećajem i savješću: da ono najvažnije u čovjeku — dobro i zlo, kajanje i oproštenje, odnos prema smislu života, prema Bogu i prema bližnjima — ne nestaje s posljednjim otkucajem srca, nego ide preko praga koji zovemo smrt.

Fusnote

1. Pim van Lommel i dr., Near-Death Experience in Survivors of Cardiac Arrest: A Prospective Study in the Netherlands, The Lancet 358/9298 (2001), 2039–2045; Sam Parnia i dr., AWARE—Awareness during Resuscitation—A Prospective Study, Resuscitation 85/12 (2014), 1799–1805; Bruce Greyson, Near-Death Experiences and the Brain, Zygon 41/2 (2006).
2. Platon, Država, knjiga X (mit o Eru).
3. Moody, Raymond A. Jr.: Život poslije života. Istraživanje fenomena „tik do smrti”. Zagreb: Prosvjeta, 1991.
4. Bruce Greyson; Nancy Evans Bush, Distressing Near-Death Experiences, Psychiatry 55/1 (1992), 95–110; Nancy Evans Bush; Bruce Greyson, Distressing Near-Death Experiences: The Basics, Missouri Medicine 111/5 (2014), 408–414. Napomena: udio negativnih iskustava vjerojatno je podcijenjen zbog rijetkog prijavljivanja.
5. Titus Rivas; Anny Dirven; Rudolf Smit, The Self Does Not Die: Verified Paranormal Phenomena from Near-Death Experiences (Durham, NC: IANDS, 2016).
6. Pim van Lommel i dr. (2001) ≈18%; Sam Parnia (2001) ≈11%; Janet Schwaninger i dr., A Prospective Analysis of Near-Death Experiences in Cardiac Arrest Patients, Journal of Near-Death Studies 20/4 (2002), 215–232 (≈23%); Bruce Greyson, Incidence and Correlates of Near-Death Experiences in a Cardiac Care Unit, General Hospital Psychiatry 25/4 (2003), 269–276 (≈10%). Raspon 10–23% smatra se reprezentativnim.
7. George Gallup; William Proctor, Adventures in Immortality (New York: McGraw-Hill, 1982).
8. Sam Parnia i dr., AWARE—Awareness during Resuscitation—A Prospective Study, Resuscitation 85/12 (2014), 1799–1805. Prikaz svjesne percepcije tijekom aresta i smjernice za metodologiju.
9. Frances Power Cobbe, The Peak in Darien, with Some Other Inquiries Touching Concerns of the Soul and the Body (Boston: Geo. H. Ellis, 1882).
10. Kenneth Ring; Sharon Cooper, Near-Death and Out-of-Body Experiences in the Blind: A Study of Apparent Eyeless Vision, Journal of Near-Death Studies 16/2 (1997), 101–147; Kenneth Ring; Sharon Cooper, Mindsight: Near-Death and Out-of-Body Experiences in the Blind (Palo Alto, CA: William James Center for Consciousness Studies, 1999).
11. Gary R. Habermas, Evidential Near-Death Experiences, u: Robert J. Marks (ur.), Minding the Brain: Models of the Mind, Information, and Empirical Science (Seattle: Discovery Institute Press, 2023), pogl. 18.