Svijet je postavio neke kriterije, ali odabir je na meni – želim li to slijediti ili ne.

Smatram da vrijednost života nije u šarenilu stvari već šarenilu ljudi koji nas okružuju. Zato volim ljude i sve te divne različitosti među nama. Pokušavam razumjeti, to je jedini način da ne budem stalno frustrirana jer po nama ljudima i dolazi sve ono lijepo i sve ružno u svijetu.

Mi smo ti koji stojimo na izvoru – most između neba i zemlje.

Problem je što uvijek mislimo da je netko drugi kriv, i da netko drugi treba napraviti ono što treba. Na kraju, nitko ništa ne napravi, ali svi savršeno znamo što bi…trebalo.

Više puta bila sam u situaciji kada je nekoliko nas…znalo što treba…ali nitko nije napravio prvi korak. Ponekad treba podmetnuti leđa i biti spreman napraviti malo više od drugih, iako će u konačnici zasluge preuzeti netko drugi.

Kad kažem da idem volontirati, često čujem: Blago tebi kad imaš vremena!

Međutim, svima dan traje 24 sata i ja ne znam koliko vremena imam, ali znam da ga ne želim provesti kao fotelja.

Rođena sam kao čovjek, i bilo bi tužno da život provedem kao komad namještaja – lijepo uređen, ali nepomičan.

Lijenost je opasna bolest.

Kad sam to jednom rekla na roditeljskom sastanku, mnogi su se nasmijali, ali ja sam to ozbiljno mislila. Mi ljudi često mislimo da smo nemoćni, a zapravo se sami ograničimo onom rečenicom…A što ja mogu?…

Umjesto toga, dovoljno je reći: Idem probati.

Često od drugih očekujemo ono što mi sami nismo spremni učiniti.

Ali istina je vrlo jednostavna…ono što vjeruješ – to ćeš i živjeti.

Ono čega si svjestan – to te mijenja.

Zato moramo prestati vjerovati da smo nemoćni.

Imamo dvije ruke i dvije noge – i mislimo da ne možemo puno, a već time imamo sve što treba za čuda. Ne ubija nas nemoć, nego navika da stojimo.

Pokrenuti se – to je najteže, ali i najvažnije.

Čudo nije u onome što činimo – čudo smo mi, život koji nam je darovan i zato…živimo ga budni! Otvorenog srca i očiju.

Jer čudo dolazi kad kažem: Evo me!