Isusovo uskrsnuće nije bučan trijumf, niti je osveta ili odmazda njegovim neprijateljima, već je to divno svjedočanstvo o tome kako ljubav može ponovno ustati nakon velikog poraza kako bi nastavila svoje nezaustavljivo putovanje.

Kad se mi ponovno podignemo nakon trauma koje su nam drugi prouzročili, često je prva reakcija bijes, želja da netko plati zbog onoga što smo pretrpjeli.

Lav XIV. / Foto: Vatican Media

No, Uskrsli ne postupa tako.

Izašavši iz ponora smrti, Isus se ne osvećuje. Ne vraća se pokazujući moć, nego s blagošću pokazuje radost ljubavi koja je veća od svake rane i jača od svake izdaje.

Uskrsli Krist ne osjeća nikakvu potrebu potvrditi ili dokazivati svoju nadmoć. Ukazuje se svojim prijateljima – učenicima – i to s krajnjom diskrecijom, ne forsirajući vrijeme njihove sposobnosti prihvaćanja.

Njegova jedina želja je ponovno biti u zajedništvu s njima, pomažući im da nadvladaju osjećaj krivnje. To jasno vidimo u dvorani Posljednje večere, gdje se Isus ukazuje svojim prijateljima koji su se iz straha ondje zatvorili.

Papina opća audijencija 1. listopada / Foto: Vatican Media

To je trenutak koji izražava izvanrednu snagu:

Isus, nakon što je sišao u ponor smrti da oslobodi one koji su ondje bili zatočeni, ulazi u prostoriju u kojoj se nalaze oni koji su paralizirani strahom, donoseći dar kojemu se nitko ne bi usudio nadati: dar mira.

Njegov je pozdrav jednostavan, gotovo običan: „Mir vama!“ (Iv 20, 19). Ali je popraćen gestom toliko lijepom da je gotovo neprimjerena:

Isus pokazuje svojim učenicima ruke i bok sa znakovima muke.

Papina opća audijencija 1. listopada / Foto: Vatican Media

Zašto pokazivati svoje rane upravo pred onima koja su ga u tim tragičnim satima zanijekali i napustili?

Zašto ne sakriti te znakove boli i izbjeći ponovno otvaranje rane srama?

Ipak, u Evanđelju se kaže da su se učenici, vidjevši Gospodina, obradovali (usp. Iv 20, 20).

Razlog je dubok: Isus je sada potpuno pomiren s onim što je pretrpio. Nema traga mržnje. Njegove rane nisu prijekor, već potvrda ljubavi jače od svake nevjernosti. One su dokaz da, u samom trenutku našeg neuspjeha, Bog nije odustao.

Nije nas se odrekao.

Papina opća audijencija 1. listopada / Foto: Vatican Media

Tako se Gospodin pokazuje gol i razoružan. On ne traži ništa, ne ucjenjuje. Njegova ljubav je ljubav koja ne ponižava; to je mir onoga koji je patio iz ljubavi i sada konačno može potvrditi da je sve to vrijedilo.

Mi, naprotiv, često prikrivamo svoje rane iz oholosti ili straha da ne ispadnemo slabi. Kažemo: „Nije važno, sve je prošlo“, ali nismo doista u miru s izdajama od kojih smo bili povrijeđeni. Ponekad radije skrivamo svoj trud opraštanja da ne izgledamo ranjivo i da ne riskiramo dalje patiti.

Isus ne. On nudi svoje rane kao jamstvo oprosta.

I pokazuje da uskrsnuće nije brisanje prošlosti, već njezina preobrazba u nadu milosrđa.

Papina opća audijencija 1. listopada / Foto: Vatican Media

Zatim Gospodin ponavlja: „Mir vama!“ I dodaje: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“ (r. 21). Tim riječima povjerava apostolima zadaću koja nije toliko moć koliko odgovornost: da budu u svijetu oruđa pomirenja.

Kao da kaže:

Tko može objaviti milosrdno lice Oca, ako ne vi, koji ste iskusili neuspjeh i oproštenje?

Isus dahne na njih i daruje im Duha Svetoga (r. 22). To je isti Duh koji ga je podupirao u poslušnosti Ocu i ljubavi sve do križa.

Od tog trenutka apostoli više neće moći šutjeti o onome što su vidjeli i čuli: da Bog oprašta, podiže i vraća povjerenje.

Papina opća audijencija 1. listopada / Foto: Vatican Media

To je srce poslanja Crkve: ne upravljati drugima, već prenositi radost onih koji su bili voljeni upravo kada to nisu zaslužili.

To je snaga koja je rodila i uzdigla kršćansku zajednicu: muškarce i žene koji su otkrili ljepotu povratka u život da bi ga mogli darovati drugima.