Evanđelje nam danas stavlja pred oči prispodobu koja je snažna, gotovo filmski jasna: s jedne strane, bogataš u purpuru i tananom platnu, koji se danomice gostio; s druge strane, siromah Lazar, gladan, bolestan, prepušten psima da mu ližu rane. Između njih samo nekoliko koraka, ali u srcima golemi, nevidljivi zid. Isus ne kaže da je bogataš bio nasilnik, lopov ili otvoreni grešnik. Njegov grijeh je ravnodušnost. Lazar mu je bio doslovno pred vratima, ali ga nije vidio srcem. Zatvorio se u svoj svijet obilja i sigurnosti, a to ga je odvojilo i od bližnjega i od Boga. Nakon smrti, taj zid postaje „veliki bezdan“ – nepremostiva udaljenost između njih dvojice.

Njegov grijeh je ravnodušnost

Upravo tu Isus uvodi jedan važan detalj: siromah ima ime – Lazar. U Svetom pismu to nikada nije slučajno. Ime Lazar znači „Bog pomaže“. Time Isus otkriva kako Bog vidi čovjeka kojega svijet prezire: ne kao anonimnog prosjaka, nego kao osobu, poznatu po imenu, koju On prati i kojoj želi pomoći. Bogataš ostaje bez imena  jer pred Bogom nas ne određuje status, imetak ili vanjski dojam, nego ljubav koju živimo.

Prorok Amos u prvom čitanju prokazuje isti problem: ljudi koji žive u raskoši, leže na bjelokosnim posteljama, piju iz zlatnih čaša, uživaju u glazbi, a ne mare za propast naroda. Grijeh nije samo u nepoštenju, nego u odsutnosti srca. Stoga, u drugom čitanju Pavao  predlaže drukčiji put potičući Timoteja: „Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću.“ To je program života koji ruši zidove i gradi mostove. To znači ostati otvoren Bogu i bližnjemu, pa i onda kad to zahtijeva žrtvu ili napuštanje vlastite udobnosti. Isusova prispodoba nas upozorava da vječnost samo potvrđuje ono što smo izabrali ovdje. Ako sada gradimo zidove, jednom ćemo ih naći nepremostive. Ako sada gradimo mostove, oni će nas dovesti u Božje kraljevstvo.

Ako sada gradimo mostove, oni će nas dovesti u Božje kraljevstvo

Zato se trebamo pitati: tko je Lazar pred mojim vratima? Možda je to netko u krajnjoj materijalnoj bijedi. Možda bolesnik ili starac koji živi sam. Možda netko koga društvo ne primjećuje – a možda i netko u našoj obitelji, kome nedostaje pažnje, razumijevanja ili vremena. „Lazar“ je svaki čovjek čija je potreba pred nama, a naša ljubav još nije prešla taj prag. Mostovi se ne grade apstraktnom dobrotom, nego konkretnim djelima: podijeljenim obrokom, vremenom, pažnjom, riječju ohrabrenja. Ljubav nije osjećaj, nego odluka da učinim korak prema drugome. I svaki put kad to učinimo, kršimo zakon ravnodušnosti i probijamo zid.

Tko je Lazar pred mojim vratima

Bogataš iz prispodobe kasno shvaća što je izgubio. Želi upozoriti svoju braću, ali čuje odgovor: „Imaju Mojsija i Proroke – neka njih slušaju.“ Mi imamo i više: imamo Krista koji je umro i uskrsnuo za nas. Njegov glas nas danas poziva da otvorimo oči i srce, da vidimo Lazare oko sebe i da ih ne mimoiđemo u tišini. On nam daje ne samo zapovijed, nego i vlastiti primjer. On, „bogat“ slavom božanstva, postao je „siromašan“ da bismo se mi obogatili njegovim siromaštvom. Nije prošao pokraj ranjenog čovječanstva, nego se sagnuo, uzeo naše rane na sebe i položio život za nas. U Kristu vidimo kako izgleda srce koje ne poznaje ravnodušnost: srce koje vidi i prilazi, koje liječi i podiže.

Neka nas ova Božja riječ probudi iz navike da živimo zatvoreni u sebe. Jer svaki put kad pređemo prag prema drugome, rušimo bezdan koji nas može dijeliti u vječnosti. A tada i mi, poput Lazara, možemo jednom čuti: „Dođi, blagoslovljeni Oca mojega, primi u baštinu Kraljevstvo.“