Bećarac se na UNESCO-ovoj Reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva nalazi od 2011. godine. Riječ je o vedrom pučkom napjevu, vrlo često razuzdanom, koji se izvodi prije svega u svatovima, ali i svim drugim veselim, pa i manje veselim prigodama. Bećarac se iz Slavonije kroz minula stoljeća, proširio najprije do južne Mađarske, a onda i diljem Vojvodine. Iako ga pjevaju i u Baranji i Srijemu, bećarac je prije svega šokački, a od 2011. za njega zna i cijeli svijet.
O bećarcu smo razgovarali s muzikologom i promicateljem tamburaške glazbe u Hrvatskoj Mihaelom Ferićem, koji je uvelike zaslužan što se bećarac našao na UNESCO-ovoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Mihael Ferić / Foto: Ivica Galovic/PIXSELL
Gospodine Feriću, možete li nam reći nešto više o tome kako je tekla prepiska s UNESCO-om prilikom upisa na listu? Na koji način ste Povjerenstvo uvjerili da je bećarac naš, ali i svjetski?
Bećarac se na listi zaštićenih nematerijalnih dobara Republike Hrvatske našao 2006. godine, a od tada do 2011., u suradnji s Ministarstvom kulture smo surađivali s UNESCO-om i odgovarali na njihova pitanja koja su se najviše odnosila na zaštitu bećarca.
Bećarce ste trebali prevesti i na engleski? Kako je to izgledalo i je li bećarac sačuvao svoje draži i na engleskom?
To je bio najveći problem jer kad deseteračke stihove prevedete na engleski jezik onda oni gube smisao i duh jezika. A problem je i sa slogovima kojih treba biti deset. Kad su povjerenstvu preveli stihove ”Da se hoće prevrnuti na me prikolica puna udovica”, Povjerenstvo je reklo: ”O, kako bi to bila strašna tragedija!”
Je li se nešto za bećarac promijenilo otkad je na UNESCO-ovoj listi?
Bećarac pripada tipu deseteračkih napjeva kada se na različite stihove pjeva ista melodija. Nekada u prošlosti mu je osporavana vrijednost, ali je opstao do danas. Udruga iz Babine Grede je uspjela organizirati smotru i festival bećaraca – Bećar fest i tamo se bećarci ocjenjuju i nagrađuju za najbolju interpretaciju, izvedbu, komentar suvremenih zbivanja u stihovima itd. Ali to je sve lokalna razina. Na državnoj razini se ne možemo pohvaliti u nastojanjima očuvanja bećarca. Na današnjim smotrama folklora čujemo karikirane izvedbe bećarca, s krivim dvoglasnim završecima, nečistim melodijama…
O bećarcu smo razgovarali i sa savjetnicom za cjeloživotno učenje u Školskoj knjizi, profesoricom Dinkom Juričić.
Dinka Juričić / Foto: Privatni album
Profesorice Juričić, Vi kažete da je bećarac cijela jedna vedra, inatljiva i mudra filozofija života.
Kada je o bećarcu i bećaru riječ, puno ljudi ima predrasude. Bećar zapravo znači momak, neženja ili oženjen čovjek koji se ponaša kao momak. Njegova je filozofija:
Alaj smo se sastali bećari
pa nijedan za kuću ne mari
S takvim asocijacijama u glavi, bećarac ljude podsjeća na birtije, rakije, prostačenja… A bećarac je zapravo nešto posve drugo. I ja sam imala predrasude prema bećarcu i tek kad sam zbog posla morala proučiti blaga upisana na UNESCO-ovu listu, onda sam počela proučavati bećarce. Da nije završio na tom popisu, nikad ne bih saznala što je uistinu bećarac. Tek kada sam počela proučavati tekstove bećarca, shvatila sam da je to uistinu prava, dobra životna filozofija. Pozadina svih bećaraca je da sve ima svoje vrijeme. Ono što bećar radi kao momak, ne rade odrasli ljudi. Mladost je vrijeme za šalu, ruganje, tulumarenje, a zrela dob je prihvaćanje odgovornosti. Ako zatvorimo oči i zamislimo Vinkovačke jeseni ili Đakovačke vezove, pred sobom imamo sliku obilja. To obilje plod je rada vrijednih ruku. Nakon rada vrijedni puk sjedne, opušta se, šali se i ti trenuci su domovina bećarca. On nije izvan toga konteksta.
Zašto su bećarci lascivni i treba li se ljutiti na provokativne stihove?
Bećarac je izrazito kontekstualna pjesma, situacijska i kad se dobar bećarac ispjeva u kontekstu koji nije dobar, onda se krivo shvati. Sjetimo se samo slučaja iz Valpova kad je bećar policajki ispjevao bećarac. To nije bio primjeren trenutak i nije bio dobar kontekst. U bećarcu nema ljutnje, nema zlobe, nema mržnje, nema zlostavljanja. To je šala i prijateljsko podbadanje. Bećarac je stara antistresna terapija. Uz to, on je dijaloška forma koja traži odgovor, traži nadmetanje.
Kako sačuvati bećarac za budućnost i kako motivirati mlađe generacije za očuvanje kulturne baštine?
Održivost bećarca garantira njegova forma, a formu i danas u brojnim školama njeguju učitelji. Cijeli život sam s učiteljima i beskrajno im vjerujem. Budućnost svijeta nije u kurikulumima, nego u učiteljima. Puno njih od Metkovića do Buja rade izvrsne projekte i dok je učitelja, bit će i bećarca.
Oj, UNESCO, od srca ti hvala
sad bećarac ima zaštitara!
Emisiju “Kulturni biseri Hrvatske” o bećarcu poslušajte ovdje: